Krajem avgusta, potpuno iznenađujuće i za srpske žurnalističke insajdere, objavljena je vijest o tome da beogradski neđeljnik NIN mijenja vlasnika. Iz NIN-a se povukla velika međunarodna medijska kompanija Ringier, a nova vlasnica je njihova dugogodišnja zaposlenica, državljanka Srbije. Usprkos najavama o tome da se u uređivačkoj politici ništa neće mijenjati, javnost je zbunjena
Piše: Muharem Bazdulj
Kad je o štampanim medijima u najširem smislu riječ, u Srbiji postoje tri „institucije“. Novosadski Letopis Matice srpske (LMS) je najstariji evropski književni časopis sa kontinuitetom izlaženja. Beogradski dnevni list Politika i nedjeljni politički magazin NIN, pak spadaju među najstarije štampane medije na potezu između Beča i Istanbula. LMS kao dvomjesečnik posvećen kulturi nema neki poseban uticaj na dnevnu politiku, što se za Politiku i NIN uprkos drastičnom padu tiraža štampanih medija u posljednjim godinama ipak ne može reći. U tom smislu, sve što se dešava sa ova dva medija privlači pažnju šire javnosti. Oko vlasništva nad Politikom već godinama postoji misterija i gomila nejasnosti, a priča oko vlasništva nad NIN-om je prije koju nedjelju dobila vrlo bizaran zaplet.
Makar osnovan još 1935. godine, NIN ima istoriju koja je koliko istorija kontinuiteta, toliko je i istorija diskontinuiteta. U Kraljevini Jugoslaviji, list je zabranjen poslije samo 26 objavljenih brojeva. Šest godina poslije oslobođenja, sada u socijalističkoj Jugoslaviji, grupa novinara odlučuje da obnovi ovaj list prepoznatljivog akronima (Nedeljne informativne novine). Tri su godine prošle od raskida sa Staljinom, zemlja se liberalizuje, ali je još pod punom partijskom paskom. U tim uslovima, NIN je jedan od onih listova koji istražuje i oprobava granice dopuštenog. Ugledu lista pomaže i nagrada za roman godine koju je redakcija osnovala na predlog tadašnjeg stalnog književnog kritičara Borislava Mihajlovića Mihiza, kome je opet „kalup“ za nagradu bio slavni francuski „Gonkur“.
Od 1958. NIN postaje dio velike Politikine medijske kuće. Cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije, NIN je jedan od njenih ključnih štampanih medija. Početkom devedesetih jedno vrijeme je na strani Miloševića, pa skupina „disidenata“ osniva Vreme. Ipak, kasnije NIN zauzima više opozicioni kurs. Poslije petog oktobra, NIN je isprva na pozicijama desnog centra. Međutim, krajem prve decenije dvadeset i prvog vijeka, to se mijenja. Izdavačka kompanija Ringier najprije u martu 2009. kupuje 70 posto vlasništva, da bi trinaest mjeseci kasnije postala praktično jedini vlasnik (99,7 posto). Aranžman je bio procijenjen na oko milion evra, a tiraž NIN-a tada je u prosjeku bio viši od 16.000 primjeraka.
Iz početka, u Ringieru su na NIN gledali kao na dio svoje korporacije koja je u Srbiji bila skoncentrisana oko tabloida Blic. Napravljena je velika integrisana redakcija, uz izmjene orijentacije lista, i to ne samo političke, nego i autorsko-stilske. Prekinuta je saradnja sa istaknutim kolumnistima kakvi su bili Momo Kapor i Milovan Danojlić, ukinuti su dugački feljtoni i analize po kojima je NIN bio poznat, kulturna rubrika se svela na ljušturu. Na tragu potpuno nekritičke evrofilije, NIN je počeo da izgleda, kako se u javnosti znalo čuti, kao „ćirilićni Blic“. Stanovita promjena desila se nastavkom uspona Aleksandra Vučića, koju godinu nakon što je koalicija oko SNS-a prvi put osvojila vlast. NIN, za razliku od Blica, počinje da vodi izrazito opozicionu uređivačku politiku.
Pojedini analitičari su smatrali da je to opcija koja vlasnicama savršeno odgovara: podržavaju vlast preko svojih moćnih medija, dok jedan koriste kao „osigurač“. Bilo kako bilo, neki od najvehementnijih napada na vlast SNS-a u posljednjim godinama objavljeni su upravo u NIN-u. Paralelno s tim, uticaj lista je padao zbog pada tiraža, što je manje krivica NIN-a, a više generalni trend. Dobronamjerniji insajderi tvrde da prodati tiraž NIN-a sada rijetko prelazi tri-četiri hiljade. Čak je i pozicija famozne NIN-ove nagrade za roman godine u najvećem dijelu javnosti postala neodvojiva od političke orijentacije lista.
Krajem avgusta, kao grom iz vedra neba ođeknula je vijest da Ringier više nije vlasnik NIN-a, odonosno da je cjelokupni procenat svojih dionica „donirao“ Jeleni Drakulić Petrović koja je opet javnosti u Srbiji najpoznatija kao višedecenijska visoka funkcionerka Ringiera. Ono što je prije trinaest godina bilo procijenjeno na oko milion evra, sada, ispada, vrijedi skoro četiri puta manje, odnosno oko 280.000. Da stvar bude bizarnija, vlasništvo nije kupljeno, nego ga je gospođa Drakulić Petrović dobila kao poklon, nešto kao bonus na lični dohodak. Po prvim najavama nove vlasnice, uređivačka politika se neće mijenjati.
Ipak, u novinarskoj beogradskoj čaršiji šire se tračevi da formalna „transparentna transakcija“ služi samo kao paravan za stvarnu, a da je novi vlasnik NIN-a neko još uvijek nevidljiv, te da će u dogledno vrijeme do promjena u uređivačkoj politici morati da dođe. Medijski insajderi su maštovit svijet, tako da ovo može biti i spekulacija prenapregnute imaginacije, mada nipošto nije nemoguće i da se pokaže da „gdje ima dima, ima i vatre“. Bilo kako bilo, za srpsku javnost u cjelini bi bilo značajno da NIN opstane i to ne kao puki svežanj uvezanog papira sa prepoznatljivim logotipom, nego kao medij koji oblikuje društvo kao što je veći dio svoje skoro devedesetogodišnje istorije i radio.
Izvor: p-portal
