Kada se ne bi ništa čitalo, još bi se moglo pomišljati da u savremenoj srpskoj književnosti najbolje što postoji jesu romani ovjenčani NIN-ovom nagradom.
No, bar u 21. vijeku, činjenica da je neki pisac dobio NIN-ovu nagradu daje nam češće izvanredne šanse da i prije čitanja slavodobitnog romana iščitamo ideološke performanse njegovog tvorca; zatim, sudeći po mojoj decenijskoj praksi prodavca knjiga, rekao bih da takva činjenica, tj, gromoglasna medijska objava da je taj i taj za knjigu tu i tu dobio NIN-ovu nagradu, upozorava u kakvu „robu“ ne bi valjalo investirati sredstva. Uglavnom se ne isplati, slaba prodaja gotovo zagarantovana. Prema tome, kao zainteresovani bivši trgovac apelujem da se nekako vrati ugled toj nagradi, a kao čitalac nijesam bogzna zainteresovan. Rekoh, preferiram klasiku.
Razumije se, stvari s nagradama u skladu su sa vremenom koje nas zapalo, dakle korumpirano i prljavo. NIN-ova nagrada je posebna priča, jer je imala posebnu tradiciju. Nikada ona nije bila izvan kontrole političkih centara moći, ali ovo što se dešavalo, pogotovo zadnjih desetak godina jeste skoro izlazak iz zone književnosti, kako bi se nagrađivali ideološki zaslužni građani a ne pisci. Ima i još nešto, nagrađivanje sasvim trivijalnih dometa kako bi se oslabila uloga srpske kulture.
Ima i moćnika koji hrane svoj krhki ego lobiranjem za nagrade. To još čovjek da razumije. Kako narod kaže, bolest je svačija, pa makar ta bolest bila i egomanija. To je, dakle, najmanji problem priče. Najkrupniji problem odnosi se na svojevrsni rat ideologija, mada, preciznije je reći, politike i korporacija. Nagrade služe ne da bi se nagradili najbolji pisci, već da bi se kontrolisala (nacionalna) kultura.
Jedan od zahvata „ninoviziranja”, procesa koji je zahvatio i neke druge uticajne nagrade, jeste uklanjanje onoga što bi se po estetskim i etičkim mjerilima moglo smatrati reprezentativnom srpskom literaturom, kako bi se inostrana produkcija, kao i domaća, ali osrednja, često i trivijalna pisanija nametnula kao kvalitet bez alternative, ne samo u knjižarama, već i na trafikama, hiper-marketima i, uopšte, na vidnim mjestima.
Opet, nije to znak finansijske računice. Svaka finansijska dobit suviše je mala za suviše velike ambicije ideoloških moćnika. Nije, dakle, „ninoviziranje” srpske književnosti tržišna kampanja za jugosferu, već je to politička akvizicija. Sticanje kontrole nad ljudima, prostorima i posjedima najveći je resurs političke moći. Kako je čovjek slobodan sve dok je kulturan, onda to objašnjava zašto se i kultura mora uračunati u registar dobara koje je potrebno kontrolisati.
Milorad Durutović
