Piše: Branislav Predojević
Lokacija je Buenos Ajres. Vrijeme današnje. Prestonica Argentine trpi sve češće nestanke struje, mobilna telefonija se kvari, dok se četiri stara druga okupljaju za tradicionalno kartanje uz bocu dobrog pića.
U jednom momentu čudna svjetla paraju mrak noći, a na zemlju počinje padati snijeg, u mjestu koje ne zna za snijeg. Ispostavlja se da svaki dodir sa čudnim snijegom izaziva smrt, a višemilionski grad se preko noći pretvara u zamrznutu postapokaliptičnu ruševinu ispunjenju leševima, snijegom i rasturenim ostacima civilizacije.
I ako se pitate, nakon toliko anglosaksonskih ili azijskih postapokaliptičnih serijala, da li nam na „Netfliksu“ treba i jedna latinoamerička serija na istu temu, odgovor je kristalno jasan, treba! Posebno ako je kvalitetna kao „Eternaut“ (El Eternauta). Naime, ono što je ova ekranizacija stripa „Eternaut“, kultnog argentinskog strip umjetnika Oskara Hektora Osterholda (Narednik Kirk, Erni Pajk, Mort Cinder, Eternaut…) ponudila globalnom striming tržištu preko „Netfliksa“ jeste vrhunski napisana, režirana i odglumljena, ali prije svega autentična varijacija na jednu dobro „potrošenu“ temu.
Autorski tim predvođen Brunom Stagnarom znao je da u rukama ima remek-djelo genija devete umjetnosti, koji je život tragično okončao za vrijeme vladavine vojne hunte, i da ne treba previše da eksprimentišu sa njegovom velemajstorski napisanom sagom, već treba sa je pravim razumijevanjem ožive na malom ekranu. Jasno je, naravno, da se kompleksna saga pisana i crtana tokom šezdesetih godina prošlog vijeka morala donekle pojednostaviti i modernizovati, ali je Stagnaro to obavio besprijekorno. Svjesni da se ne mogu takmičiti sa spektakularnim američkim produkcijama, oni su ključni aspekt serije mudro stavili na karaktere i atmosferu te univerzalno prepoznatljivu centralnu priču.
Radnja koja kreće kao misteriozna apokaliptična katastrofa, nakon koje se ljudi pokušavaju organizovati kako bi preživjeli, pojavom džinovskih buba i misterioznih vanzemaljaca poznatih kao Ruke, koji upravljaju njima, ali i brojnim preživjelima pretvarajući ih u poslušne robove bez svijesti i volje, polako se pretvara u Osterheldovu majstorsku alegoriju o propasti društva i pobuni nepokornih protiv okrutne diktature, koja ljude pokušava svesti na bezlične jedinke u sistemu kojim upravlja neko odozgo.
I ono što bi i u nevještim rukama vrlo lako moglo postati jeftina ideološka agenda, u rukama autorskog tima „Eternuta“ postaje još jedan dragulj sve agilnije južnoameričke kinematografije. Majstorski postavljena atmosfera propasti civilizacije, sa jezivim kadrovima zametenih ulica ispunjenih tišinom i hukom vjetra, dodatno naglašena klaustrofobičnim pogledima i disanjem preživjelih kroz gas-maske, počinje poprimati kako priča odmiče napeti ratni ton, jer sa jedne strane prijete čudovišne bube i posjednuti preživjeli, dok sa druge i obični ljudi ne prezaju od nasilja kako bi i oni preživjeli.
I sve to „Eternaut“ postiže bez raskošnih scenografija ili spektakularnih višemilionskih efekata, samo vješta upotreba kamere i klasičnih filmskih trikova te vrhunskog rada sa glumcima, koji bez glamura i samodokazivanja pred kamerama maestralno oživljavaju likove običnih ljudi, poput nas samih ili naših komšija i rođaka kad bi se preko noći našli u društvu koje se pretvara u smrtonosnu klopku.
Način na koji veteran argentinskog glumišta Rikardo Darin uvjerljivo oživljava lik Juana Solve, ratnog veterana koji u haosu pokušava pronaći nestalu kćerku, ili njegov kolega Cezar Tronkao kao inženjer Favlio, koji posvećenošću praktičnog čovjeka pokušava oživjeti umrle mašine svog svijeta, doslovno djeluje kao da nisu odglumljene, već da gledamo direktan prenos smrti civilizacije. I kako serija odmiče, stepen napetosti raste, počinju se polako otkrivati obrasci vanzemaljske invazije, koja postaje sve složenija i nasilnija za preživjele, a rješenje za uspjeh njihove borbe, kako Osterhold poručuje, postoji. „Jedini način da ostanete živi je da se udružite i borite. Niko neće preživjeti sam“. Problem je samo što je, kako nam je „Eternaut“ u obje svoje medijske forme nadahnuto poručio, to što neprijatelji žive među nama i dok shvatite ko ih predvodi i usmjerava, obično postaje prekasno. U stvarnom životu Osterhold je svoju želju za slobodom platio sopstvenim životom i životima svoje četiri kćerke, ali ono što njegove ubice nisu uspjele ubiti jeste njegovo djelo. Možda je njegov mučenički grob i dalje misterija, ali „Eternaut“ je danas njegov blistavi spomenik, vidljiv u cijelom svijetu, na ponos svog autora i sramotu njegovih tirana.
Izvor: Glas Srpske
