Nakon povlačenja preko Albanije u Prvom svetskom ratu, a po dolasku na Krf, Milutin Bojić je teško poboleo.

Ipak, sve do svoje prerane smrti (u objavi vidite njegovu poslednju fotografiju), Bojić je neumorno radio, što kao činovnik u Ministarstvu unutrašnjih poslova, što kao književnik. Godine 1916, dobija sve strašnija obaveštenja o mukama na koje je stavljen narod u Srbiji.
Slušao je o zverstvima koja su činili Bugari i Austrijanci, silovanjima, smrtnim kaznama, o spaljivanju kuća, krađi imovine i hrane. Srbi na Krfu i u Solunu, piše Bojićev rođeni brat Radivoje, ,,nosili su u duši razbuktalu žudnju za osvetom, a Milutin je dao dokaz svome bolu“. Duboko proživljavane patnje svog naroda Bojić je pretočio u stihove, i nastala je jedna od njegovih najpotresnijih pesama ,,Nerečene misli“.
,Bože otaca naših, Gospode dece moje,
Što si me ostavio i u prah sve mi sruši?
Zvonici moji mrtve mesto časova broje,
I pred oltarom tvojim moja se jetra puši.
Gradovi moji leže kô razvaline stare,
Žitnice moje pustoš, a dvorce sumor krasi,
Dželati drumom blatnim spaljuju i krstare,
U zatrvenom kutu sveti se plamen gasi.
Bože otaca naših, vidiš li moje kćeri?
Najslađe to je voće i cvet za gozbe gnusne.
Ako sam grešan, njinom čednošću greh ne peri
Već okuži im nedra, već razgubaj im usne,
Unakazi ih, Tvorče, da njina tela mlečna
Za vino mog krvnika ne budu bistra kupa.
Aveti neka budu i čudovišta rečna,
Na jedan kikot njihov, da vrag moj kose čupa.
Nevinoj deci ne daj, da očaj krv im mori,
Utrobu majke svoje i dan svoj da prokunu.
Milošću snova noćnih teški im dan odmori.
Ne daj, da na krv oca, na kosti braće, pljunu.
Ne daj, da ostarina sina se svog odriče,
Veru u porod zgazi, uzdanje da pogrebe!
Čovek je za me mrtav, demon me k sebi viče;
Daj mi, sred bola moga, da verujem u Tebe!
Pesma ,,Nerečene misli“ nastala je 1916. godine, a Milutin Bojić pisao je i čitao sve do jeseni 1917. godine, kada je njegovo izmučeno i napaćeno telo prestalo da diše.
Izvor: Mentalni higijeničar – Fejsbuk stranica