To je sudbina i prokletstvo dnevnih novina. Dok ovaj tekst pišem, događaj na koji se osvrćem još se nije ni desio, a kad vi tekst budete čitali, on će već biti jučerašnja vijest.
S druge strane, to i nije toliko bitno. Događaj je samo povod za ilustraciju mnogo šireg fenomena. Dakle, za srijedu, 29. novembar uveče, u prostorijama jedne beogradske nevladine organizacije, nominalno paraumjetničke, a zapravo interesno-političke, zakazan je bizaran gastronomsko-muzičko-diskutantski ivent. U zvaničnoj najavi stoji: “ (…) uz neka od prepoznatljivih jela vašeg i našeg detinjstva, razgovaraćemo o kulturi svakodnevice u SFRJ i različitim načinima na koje se ona reflektuje u našoj savremenosti, od bezbrižnog uživanja u pop-kulturnom nasleđu, preko ideološke nostalgije do često agresivnog revizionističkog odbacivanja i negiranja svega što je tu prošlost činilo onakvom kakva je ona i bila (…) na meniju će se naći čuveni Podravkin gulaš sa rezancima, alpska juha i Cockta (‘pijača naše in vaše mladosti’), koji su nesumnjivo obeležili mnoge generacije rođene u zemlji i društvu kojih danas, nažalost, više nema. I da ne zaboravimo, čeka vas i slatkiš iznenađenja. Uz večeru slušaće se muzika sa originalnih Jugotonovih i PGP-ovih singlica. Tu su i Leo, Čola, Gabi, Arsen i još ponešto”.
Pare, pare, pokreću svijet
Valja na kraju napomenuti da prisustvo ovom događaju koje nije obavezno, ali je poželjno, nije i ne može biti besplatno. Ulaznice se kupuju, broj mjesta je ograničen, pa cijena iznosi ne toliko simboličnih 1.800 dinara, što će reći nekih tridesetak konvertibilnih markica ili petnaestak ojra. I to je onaj finalni momenat koji od ovog iventa pravi paradigmu jednog od suštinski trivijalnih fenomena koji su ipak dostojni komentara jer u sebi savršeno sažimaju neke šire trendove. Jer svi simptomi jeftine i površne, a u suštini lažne, jugonostalgije već su tu: svođenje suštine države na banalnosti iz svakodnevnog života i popularnu muziku, nabrajanje buđavih slogana koji bi kao trebalo da prizovu idilu djetinjstva i skoro metafizička jeza od same mogućnosti da se o Jugoslaviji raspravlja iz političke perspektive.
Ima već petnaestak godina da o tome često pišem i govorim, ali me je i samog iznenadilo koliko je jedan moj tekst doslovno jedanaest godina star (objavljen 29.11. 2012) ovaj cijeli događaj praktično unaprijed komentarisao: “Vegeta je dobar začin, Zdravko Čolić je dobar pjevač, Rade Šerbedžija je dobar glumac, ali sve je to završilo u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima. Suština narativa je jasna: treba priču o Jugoslaviji lišiti svakog političkog sadržaja.
Jer u politici je ključ, politika (u osnovnom značenju riječi, ne u kafanskoj vulgarizaciji koja politiku svodi na dnevno-operativne spletke i mahinacije) je krucijalna dimenzija jugoslovenske ideje i jugoslovenskog projekta. Nije se Jugoslavija sastavljala zbog kinematografije, popularne muzike ili fudbala, sastavljala se iz političkih razloga. Biti subjekt, biti slobodan, biti (politički) faktor, ne biti kolonija, ne biti resurs, ne biti okupiran – zbog toga se sastavljala Jugoslavija. Sve drugo dolazi poslije kao, kako se to kaže, kolateralna korist. I nisu Jugoslaviju pravili kalkulanti, oni što su vagali šta je najbolje i najrealnije moguće u datom trenutku, oni što su imali rezervne varijante, karijeristi i pragmatičari; pravili su je slobodni ljudi, frajeri, što su vjerovali u pjesme i snove”.
Krokodilske suze
Nema ovdje, naravno, čak ni u šali, govora o nekoj “proročanskoj dimenziji”. Jednostavno sam se osvrnuo na neki tadašnji sličan ivent. Jer što Jugoslavije duže nema, ovakvi je tobože više vole i više krokodilskih suza prosipaju. I onda tu idu apsurdi koji kao da su izišli sa stranica Danila Harmsa ili iz “Letećeg cirkusa Montija Pajtona”. Među “progresivnim” pozorišnim “Jugoslovenima” počasno mjesto zauzima Dino Mustafić koji s Jugoslavijom ima veze samo po tome što se u njoj nominalno rodio. Čitava njegova “politička” vizija sastoji se iz vulgarizacija blesavih organicističkih teza Ive Banca po kojima je Jugoslavija kao multikulturna zajednica bila “vještačka”, a Bosna i Hercegovina bi, kao, bila prirodna.
O kriterijima “prirodnosti” političkih zajednica nećemo saznati ništa, ni od Banca koji je o ponečemu ipak svašta i znao, pa naravno ni od Mustafića koji ne zna ništa ni o čemu. A opet, i u današnjem Beogradu, koji je za “Jugoslovene” Mordor “srpskog sveta”, Mustafiću su kraljevski širom otvorena vrata svih institucionalnih pozorišta, on u svako ulazi “prosto ko u svoju baštu”, ovih dana, recimo, u Narodno.
Da je neko drugi imao “tezgu” kod “naprednjaka Goncića”, to bi mu se ubilježilo kao negativni poen, ali naš Dino je tri puta poginuo na simboličnoj Sutjesci i ima tri ordena Narodnog heroja pa ima indulgenciju za sve “bez ograničenja mandata”. U isto vrijeme, čovjeku koji je sinonim za pozorišnu Jugoslaviju, čovjeku koji je jedan od rijetkih znalaca suštine političke dimenzije jugoslovenskog projekta, Ljubiši Ristiću, dakle, sva su ta vrata zatvorena. Mustafić – Jugosloven, Ljubiša – nije; pa to nema ni kod Orvela.
NATO – Jugosloveni
Ali budimo pošteni. Ima i boljih primjera od ovog Mustafić – Ristić, šire razumljivih i čak provokativnijih. Kladio bih se, kad bi se u probranim krugovima NATO – Jugoslovena pravila anketa o najboljem i njima lično najdražem edž-yu političaru u dvadeset i prvom vijeku, da bi pobijedio Stipe Mesić. Drugi bi bio Đukanović, ali Mesić bi pobijedio za prsa jer nema tu auru povezanosti sa organizovanim kriminalom i autokratijom. Mesić je, kao, šarmantni šaljivdžija, sa uvijek spremnom humanističkom banalnošću i vrckavom doskočicom. A da se bira najgori i najmrži, tu bi premoćno pobijedio Milorad Dodik, tu bi se čak i za drugo mjesto vodila ogorčena borba više kandidata, ali titula je neupitna. E sada, naivac sa Marsa bi rekao: Dakle, 1990, posljednje godine kad se još nešto moglo i promijeniti, Mesić se, dakle, borio za Jugoslaviju, a Dodik ju je rušio. Istini za volju, jedan je bio u HDZ-u, najantijugoslovenskijoj stranci, pod skutom Franje Tuđmana, a drugi u reformistima, maltene jedinoj novoj, potpuno multietničkoj, sa posljednjim saveznim premijerom na čelu, koja je u središte svog programa stavila očuvanje Jugoslavije. Valjda orvelovština još nije toliko izdominirala da ne znamo koji je koji.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpkse
