Piše: Ana Marija Hadad
Roman Gojka Čelebića Kruh crni i bijeli izašao je 2025. godine u prevodu na portugalski u Sao Paulu pod naslovom Roman o Parizu (prednost podnaslovu predložio je izdavač Taseraktum i autor je prihvatio predlog). Prevod je zapažen u Brazilu – 2026. pojavilo se nekoliko kritika, između ostalih istaknute kritičarke Klivija Kaineli i Marsija Fusaro. Izdvajamo osvrt teoretičarke književnosti i kritičarke Ane Marije Hadad, profesorke najvećeg brazilskog univerziteta i autorke čije knjige izlaze u više zemalja, koja Čelebićev roman stavlja u kontekst prozaista dobro prihvaćenih u Brazilu (Milan Kundera, Oktavio Paz, Žoze Saramago, Lusio Kardozo) i navodi da Kruh crni i bijeli predstavlja doprinos savremenoj brazilskoj književnosti. Tekst teoretičarke iz Sao Paula donosimo u cjelini (izvor: Boka F).
O romanu Gojka Čelebića
KRUH CRNI I BIJELI
Životni put Gojka Čelebića predstavlja mjesto ukrštanja različitih staza – onih koje se presijecaju kroz vrijeme i prostor. On je napisao mnoštvo knjiga, filmova i drugih djela – obuhvatajući kako teoriju, tako i praksu – uz disciplinu, temeljnost i, prije svega, rijedak talenat i duboku senzibilnost. To je prava rijetkost, naročito u savremenom dobu kojim, nažalost, vlada svojevrsni „prezentizam”. Zaista, taj pojam djeluje poput pipka Baumanovog čuvenog tumačkog koncepta: „tečno doba”. Kako onda definisati „prezentizam”?
Riječ je o procesu – proisteklom iz dubokog nezadovoljstva različitih stepena – koji zanemaruje i prošlost i budućnost. To je proces koji se izoluje u sadašnjosti, ignorišući pritom prošlost. Neupućenom oku – lišenom čistote koja odlikuje sam taj pojam – to stvara iluziju da je sve novo, odsječeno od ogromnog kontinuiteta ljudskog vremena i sjećanja, te samim tim nesposobno da projektuje moguću budućnost.
Roman čija se radnja odvija u Parizu – a čiji bi izvorni naslov, kada bi se doslovno preveo, glasio bi Kruh crni i bijeli: Roman u Parizu – pokreće delikatna i složena pitanja vezana za prevođenje. Jedno od tih pitanja je kulturološke prirode. U kojoj mjeri bi „precizniji” prevod mogao da iznevjeri zajednicu poput brazilske – ili mnoge druge zajednice sa kojima prevodi neizbježno stupaju u vezu?
Čelebićeva knjiga je veliki doprinos brazilskoj književnosti – i to iz više razloga. Među njima je i činjenica da, kao što je već pomenuto, ona osvjetljava pitanja koja se tiču pamćenja i njegovih mehanizama. Roman je sastavljen od fragmenata sjećanja. Od samog početka, on nas podstiče da još jednom razmislimo o tome kako narator – uprkos svojim najboljim naporima – ne prepričava činjenice i događaje iz knjige tačno onako kako su se dogodili, već kroz perspektivu trenutka u kojem ih piše.
Vrijedi se ovdje podsetiti Bergsona: čista prošlost, sama po sebi, je nepristupačna. To je jednostavno zato što, kako je Heraklit rekao, nikada nismo isti; mijenjamo se, i sve oko nas se mijenja. Pamćenje filtrira, zaboravlja, daje prioritete i selektuje, koristeći razne druge mehanizme koji doprinose našem opstanku – mehanizme koji su suštinski. Borhes je to jasno stavio do znanja u nekoliko kratkih priča gdje se dovodi u pitanje tkivo pamćenja. Iako je pamćenje neophodno za funkcije kao što su prosuđivanje i analiza, njegov višak je štetan; bio bi fatalna katastrofa za misao.
Roman čija se radnja odvija u Parizu možda najveći doprinos daje upravo kroz svoj odnos prema istoriji. Saramago i brojni drugi pisci i istoričari podstakli su nas da razmislimo: u kojoj mjeri istorija može biti fikcija, a fikcija istorija? U kojoj mjeri se one međusobno dopunjuju? Kakvu obavezu fikcija ima prema takozvanoj istini? U pomenutom romanu, ova pitanja leže tik ispod površine, vidljiva čitaocu. Djelo prikazuje mladića koji svoj život dijeli između Praga i Pariza — dva univerzuma koja se, u vrijeme kada se radnja odvija, drastično razlikuju.
U Istočnoj Evropi vlada stvarnost propalog komunističkog sna koji je donio razočaranje; s druge strane, Pariz je mjesto gdje sloboda izražavanja — pa i sloboda uopšte — blista punim sjajem. Narator se kreće između ova dva svijeta. Pariz mu je neophodan jer mu pruža materijalna sredstva — mada uz veliku ličnu cijenu — da preživi i na kraju se vrati u Prag. U Parizu se mladi pisac suočava sa svim i svačim, od gladi do iscrpljujućeg fizičkog rada kakav nikada nije mogao ni da zamisli. Na kraju, priča jasno pokazuje da je obrazovanje čula moguće tek nakon što se zadovolje osnovne materijalne potrebe.
Upravo u tom procesu neprestanog preplitanja i povratnih uticaja na scenu stupa – da tako kažemo – istoriografski doprinos. Kako nam Saramago poručuje: „Nesporno je da je istoričar dužan da, u svakoj prilici, iz mnoštva činjenica odabere one određene. Jednako je očigledno da, praveći taj izbor, on mora svjesno odbaciti neodređenu količinu podataka – ponekad iz klasnih ili državnih razloga, ili usled političkih zahtjeva trenutka; a ponekad možda podleže, svjesno ili ne, diktatima ideološke strategije kojoj nije potrebna sama Istorija, već jedna Istorija, kako bi opravdala svoje postojanje.” I tu se postavlja veliko pitanje: koja je prava uloga pisca romana? Da ponudi drugačiju perspektivu na određeni isječak vremena i prostora. To je, u suštini, ono što ovaj roman pruža.
Posebno za Brazilce, autor predstavlja sasvim drugačiji univerzum. Brazil nikada nije iskusio atmosferu 1968. godine – na primjer, Praško proljeće – a kamoli činove pobune koji su se odigrali u Parizu. Brazil je ostao daleko od tih događaja, upravo zato što je živio u drugačijoj stvarnosti. Iako je do nas stiglo djelo Nepodnošljiva lakoća postojanja našeg dragog Milana Kundere, neposredniji događaji koje opisuje Čelebić ostali su daleko izvan našeg ličnog iskustva. Nije ni moglo biti drugačije u svijetu koji je bio toliko poseban i u kojem nije bilo brzih komunikacija kakve danas oblikuju planetu.
Imajući sve to u vidu, treba imati na umu da smo naveli tek nekoliko primjera dijaloga između dvije krajnje različite kulture. Brazil je tropska zemlja. Uprkos ogromnim teškoćama sa kojima se suočava, on posjeduje jedinstven sjaj i privlačnost. Postoje hiljade takvih primjera. Čelebićev roman, prije svega, zalazi u mnogo dublje teme. Na svakom koraku uranjamo u književnost koja služi kao nepresušan izvor humanizacije. A, kao što je poznato, samo književnost može omogućiti istinsko estetsko obrazovanje – ono čija mnoštvenost prevazilazi uobičajeni pogled kako bi obuhvatila zvjezdane simetrije i analogije, tako bitne za naš intelekt. Ili pak sklad boja, ravni i zvukova, kojima diriguju mirisi što intenziviraju naše postojanje.
Pisci, kroz svoje dnevnike, memoare i romane sa autobiografskim ili sličnim prizvukom, otkrivaju mnogo toga. Istina se, moglo bi se reći, ne ispoljava samo u komentarima koje oni iznose, već – u velikoj mjeri – i u trenucima kada ogole svoje duše.
Ipak, postoje i drugi elementi koje treba uzeti u obzir. Jedan od njih je dokumentarna vrijednost. Roman sa autobiografskim prizvukom – kao što je slučaj sa knjigom o kojoj je riječ – dočarava određene epohe. U tom smislu, on predstavlja značajan istorijski doprinos utemeljen na ličnom sjećanju. Pruža važnu perspektivu koja dopunjuje ono što se naziva „zvaničnom istorijom”. Lično gledište značajno obogaćuje kolektivno sjećanje. U brazilskom kontekstu, imamo primjer Lusija Kardoza, koji je bio i istaknuti filmski stvaralac. Moramo se pripremiti ne samo za uranjanje u istoriju, već prije svega za duboko putovanje kroz sopstvena sjećanja – kretanje onim nedokučivim, strukturnim putevima koji upravljaju našim unutrašnjim bićem. To putovanje je bolno. Istina – koju ovakva književna forma često dovodi u pitanje – neizbježno se suočava sa našom potencijalnom zaslijepljenošću. U kojoj mjeri nas određuje ono što krijemo od samih sebe? Ovdje vrijedi pomenuti Siorana – velikog rumunskog majstora koji bespoštedno razotkriva skrivene istine.
Kada je riječ o Dnevnicima Lusija Kardoza i, naravno, djelu Roman o Parizu, u igru ulazi nekoliko dimenzija. Još jedan aspekt koji vrijedi istaći jeste njihova književna vrijednost. Treba napomenuti da objavljeni memoari – oni koji zaista zaslužuju taj naziv – moraju posjedovati književnu dimenziju; u suprotnom, bili bi praktično beskorisni. Bez književne dimenzije, sve bi se svelo na puki izvještaj sa zastarelim informacijama. Takvo pisanje je u svakom pogledu beznačajno. Činjeničnih podataka – na opštu žalost – ima u izobilju i oni preplavljuju razne birokratske institucije od kojih niko ne može sebi da priušti da se distancira.
Roman o Parizu obuhvata, između ostalog, određeni stepen usamljenosti kod pripovedača — pa ipak, upravo to otvara dimenzije vremena i aspekte nas samih kojih možda nismo bili svjesni. Poslušajmo Lusija Kardoza: „Život u meni navire i povlači se poput snažnog talasa — a ja osjećam kako rastem u tišini, skamenjen u ovoj sudbini koja je moja tajna i velika izvjesnost moje neopisive usamljenosti.” Usamljenost je ljudsko stanje od kojeg niko ne može pobjeći; Oktavio Pas o tome majstorski govori u svojoj čuvenoj knjizi Lavirint samoće. Razmišljanja koja se prožimaju kroz Roman o Parizu — uz mnoge druge vrijedne aspekte — podstiču nas da se zapitamo: u kojoj mjeri nam je zapravo važna bliskost sa našom sopstvenom dubokom istinom? Da li bi ta bliskost, zapravo, mogla biti cijena naše nesreće? Koje su onda naše istinske egzistencijalne mogućnosti, ako imamo u vidu da između života i smrti leži tek međuprostor u kojem postajemo drugačiji sebi samima?
Gojko Čelebić: Književnost i pismenost CG čeka novi zakon o kulturi (3)
“U samoći te male sobe, bio sam spreman za veliku preobrazbu — da pređem iz svijeta istorije (Jelisejska polja, Legija stranaca, Gran Pale) i veličanstvenosti — koju Bokelji ironično nazivaju „grandeca” — u sopstvenu, utješnu malenu dimenziju, u carstvo sitnih misaonih oblika. Upravo sam tu utemeljio svoj san da i mali svijet može postati moćan.
Ostavljajući za sobom epski svijet — taj prostor zagušen istorijom, ispunjen retoričkim sjajem, megalomanijom, pretjeranim heroizmom, osmanskim pogromima, balkanskom epskom neurozom i tako dalje — obreo sam se u čistom, otvorenom prostoru zapadne kritičke misli, gdje intelekt slobodnog pojedinca, a ne istorijske pretpostavke, određuje razliku između velikog i malog u našim životima.
Moje srce je bilo na strani svakodnevice, sitnica, u maloj sobi gde je sve bilo beznačajno: hrskave mrvice hleba, sandale od svinjske kože, osveta želuca ili – u najboljem slučaju – nešto privatno: seks kao iskustvo, strah od Boga, Mišel Fuko…” (Čelebić: Roman o Parizu).
Usamljenost je neizbježna. Kulturni svjetovi tvrde, kroz najrazličitija jezička sredstva, da je usamljenost živopisnija u tropima. Ali usamljenost nema boje. Usamljenost je praznina koja se manifestuje na neočekivane načine. Možda je egzistencijalna usamljenost – kojom upravlja osjećaj napuštenosti – najizraženija. U drugim vremenima, usamljenost je konkretnija. I tako, dijalektika usamljenosti pokreće egzistencijalne kvalitativne skokove baš kao i Roman o Parizu.
Bilješka o autorki teksta:
Ana Maria Hadad Baptist je doktorirala semiotiku na Univerzitetu PUC/SP. Sprovela je postdoktorska istraživanja iz istorije nauke na Univerzitetu u Lisabonu i na PUC/SP-u. Trenutno je istraživač i profesor na državnom Univerzitetu u Sao Paulu, angažovana na postdiplomskim studijama. Objavila je desetine knjiga i članaka u Brazilu i inostranstvu (Turska, Peru, Rumunija, Italija, Portugalija, Oman, Argentina). Već 16 godina piše mjesečnu kolumnu za štampani časopis Humanitas (izdavačka kuća Editora Eskala), a radi i kao recenzent za štampano izdanje časopisa Le Monde Diplomatique. Angažovana je kao međunarodni istraživač pri Univerzitetu Aberta (Portugal) i organizaciji CENTOTTO (Kolumbija).
