Prelazak NIN-a iz vlasništva korporacije u vlasništvo direktorke korporacije, povod je da se preispita sudbina nekad slavnog njuzmagazina.

„Samo neka izlazi NIN“, pisao je pesnik-opasnik i kolumnista Brana Petrović. I povodom prelaska vlasništva NIN-a iz ozloglašene korporacije u „portfolio“ njene direktorke, Jelene Drakulić, mogla bi da se ponovi Brančilova rečenica.
NIN je prodat kao bonus na honorar, mala osveta liberal-kapitalističkim ekonomskim novinarima u redakciji. Kada bi trebalo da štampani mediji u Srbiji žive od tržišta, malo bi ih ostalo na kioscima. Problem je to i svetski, ali, što bi rekli marketinški stručnjaci, i naš. U Srbiji izlaze samo donirane novine, od režima ili njegovih oponenata.
Najnovija epizoda oko NIN-a zato je i privukla pažnju, hoće li najstariji srpski njuzmagazin ostati u opozicionom taboru ili izaći iz njega?
Niko nije postavio pitanje hoćemo li konačno dobiti, jedan dobar profesionalni list, sa novinarima-specijalistima (Slobodanka Ast je nekad bila u Srbiji značajnija od ministra prosvete), sa negovanjem vrhunske analitike, reportaže, intervjua…
Rabota oko vlasti i opozicije, u novinarskom smislu, rešena je još Ribnikarovim prvim uvodnikom „Politike“.
Nešto drugo više muči srpske ideološke poglavice i glavice: hoćemo li priznati pravo u „našem“ listu da se oglasi onaj čuveni Drugi (u sadašnjem NIN-u to bi bio „prvosrbijanac“)?
Ni u suprotnom ideološkom taboru, ne cvetaju ruže. Svi su prvo navikli čitaoce da čitaju istomišljenike i srećno žive u svom informativnom „oblaku“, a onda su postali nepotrebnitim istim čitaocima koji unapred znaju šta ih čeka u „svojim“ novinama, pa ih i ne kupuju.
Tako, „nevidljiva ruka tržišta“ ukida „prvo/drugo-srbijanski rat“.
U to ime: „Samo neka izlazi NIN“.
