Piše: Aleksandar Živković
Održan je neki naučni skup o Vidoju Žarkoviću. Sudeći po prilogu Jelene Marković, profesorice crnogorskog jezika i književnosti, koje je prenio portal Radio-televizije Nikšić, vrlo se zanimljivo shvata nauka u današnjoj Crnoj Gori. To je neka grdna mješavina fraza, parola, dekontekstualizacije…
No, to ne znači da se ne treba osvrnuti na politički lik Vidoja Žarkovića, bez pizme, ali i bez glorifikacije.
Ovdje nudim podsjećanje jednog beogradskog, odnosno na crnogorskom iliti srpskom jeziku, biogradskog Crnogorca, na završne dane političke karijere Vidoja Žarkovića.
Sticajem okolnosti „kolektivnog rukovođenja“ osamdesetih godina, Žarković je došao na najviše funkcije u SFRJ. A biti „na funkciji“ značilo je, valjda i sada znači, objezbediti za „svoje“ veze i vezice, za posao, liječenje itd. Nije to ništa mnogo sporno i američki senatori to moraju da rade.
Vidoje Žarković je održavao veze sa vrhunskim biogradskim ljekarima, najviše sa „našijencima“. To su većinom bili sjajni ljudi i doktori, koji bi svoj posao za pacijente odradili i bez Vidojevih intervencija. Ali je on, kavaljerski, smatrao da treba da im se oduži, pa bi povremeno slao helikopter po njih da idu u lov. Srećno doba, lovio je drug Tito, pa ni ostali funkcioneri nijesu skretali sa njegovog puta.
Oblaci su se nagomilavali nad Jugoslavijom, Vidoje Žarković je volio da bude prepoznat kao narodni čovjek, čak tribun, pa je u nadolazećem sukobu u Srbiji bio jedan od ključnih saveznih funkcionera koji je podržao Slobodana Miloševića protiv klana Stambolićevih. Zauzvrat je dobio pozitivan publicitet u medijima koje je Milošević preuzimao. Pričalo se u čaršiji da su Vidoje i Sloba odlična kombinacija za ono što je kasnije nazvano „dva oka u glavi“.
E, onda je došla Žuta greda i antibirokratska revolucija i u Crnoj Gori. Tu bi nam stvarno trebalo pomoći od ozbiljne nauke, istorije i sociologije, da se utvrde okolnosti njenog uspjeha. Sad se vide brojne manipulacije narodom, otvoreni su i djelimično istraženi arhivi Službe, ali uzroci društvenog nezadovoljstva nijesu još utvrđeni.
Jedna od popularnih tema u radništvu Srbije, pa potom i Crne Gore, bile su funkcionerske „jagnjeće brigade“.
Nekako je ispalo da ih je u Srbiji „vodio“ najveći Slobin osporovatelj, Draža Marković, a u Crnoj Gori Slobin podržavalac, Vidoje Žarković.
Tako se u januaru one godine pjevalo:
„Oj, Vidoje, jagnje tvoje,
od večeras narodno je.“
Sloba i „mlado crnogorsko rukovodstvo“ prepustili su Vidoja Žarkovića sudbini odbačenih funkcionera.
Aleksandar Živković: Kursk – ratna igra NATO na teritoriji Rusije
Sada se mitomaniše nekom velikom ulogom Žarkovića u „razvoju crnogorskog identiteta“. Čovjek je bio Crnogorac, ali prije svega Jugosloven, imao je ulogu u vođenju te zemlje u etapi „federalizacije federacije“ i razvoju republičkih država. U tom kolu koje je igrao, on se ipak nadao da će Jugoslavija opstati, a u njoj je bio za najbližu saradnju sa Srbijom ( ne zaboravimo uspon njegove karijere odvijao se u vrijeme poslije zemljotresa, kada je Srbija u Jugoslaviji preuzela najveći teret obnove).
A da je Vidoje Žarković bio i čovjek crnogorskog identiteta, tu ni onda ni sada nema ničeg spornog, ali ni izuzetnog.
Tek kada su eksperti počeli da „razvijaju crnogorski identitet“ to se pretvorilo u farsu.
