Piše: Džon Mak Gilion
Preveo: Mihailo Bratić/Novi Standard
Aleks Karp ne izgleda kao ratni huškač. Direktor kompanije Palantir često se fotografiše sa neobičnim naočarima i razbarušenom kosom. Uz to citira Svetog Agustina ili Ničea kao da deklamuje govor na temu tehno-humanizma. Ali iza poetskih digresija i filozofske frazeologije krije se jednostavna istina: Karp gradi operativni sistem za stalni rat. I u tome pobeđuje.
Godinama je Karp u Silicijumskoj dolini posmatran kao kuriozitet – previše neobičan, neposredan i povezan sa vojno-industrijskim kompleksom. „Bili smo kao cirkuska atrakcija“, kazao je jednom, pomalo ponosan, a pomalo uvređen.
Ali danas on ne samo da je „ušao u klub“, nego i crta plan za novu vrstu tehno-autoritarizma, gde veštačka inteligencija ne samo da „posmatra“ bojno polje, nego i sama u njemu učestvuje.
Vodeći proizvod kompanije Palantir, AIP, već je integrisan u operacije američke vojske. On pomaže u detekciji ciljeva, logistici, koordinaciji rada dronova, policijskom radu i obradi podataka u obimu na kojem bi mu pozavidela i Nacionalna bezbednosna agencija (NSA).
Nefer prednost
Karp se hvali kako ovo pruža „nefer prednost plemenitim ratnicima Zapada“. Kad se ostavi po strani nekakva romantična retorika, ono što on nudi je zapravo algoritamska supremacija – rat vođen mašinom i kodom, a prodat sa patriotskim brendiranjem.
A korporativna Amerika kupuje li kupuje. Citi, BP, AIG, pa čak i Hertz sada koriste Palantirov proizvod. Granica između vojne i civilne primene u potpunosti nestaje. Tehnologija za nadzor koja je nekada bila napravljena samo za ratne zone, sada prati kupce, zaposlene u firmama i građane. Karp ne želi da snabdeva samo Pentagon. On želi Palantir u školama, bolnicama, sudovima i bankama.
Ono što Karpa čini toliko opasnim nije samo tehnologija, nego i njegov sistem ubeđenja. On, recimo, govori o „transformaciji sistema“ i „reizgradnji institucija“ kao da je Mojsije na vrhu planine.
Ali ispod njegovog mesijanskog tona krije se nešto dosta hladnije i mračnije, a to je uverenje da „demokratski ometači“ – neplodne rasprave, javni otpor, moralna opreznost – treba da se zaobilaze. On, dakle, ne prodaje alate, on prodaje neizbežnost.
Karp ne krije svoju politiku. On je pro-vojno nastrojen, anti-transparentan i pokazuje otvoreni prezir prema neodlučnosti Silicijumske doline. Dok se drugi izvršni direktori bave etičkim odborima i javnim pismima, Karp govori ono o čemu drugi ćute: Palantir je tu da vodi rat – protiv neefikasnosti, protiv birokratije i protiv neprijatelja, kako stranih, tako i domaćih.
On ismeva ideju da tehnologiju treba ograničiti nekakvim liberalnim razmatranjima ili etičkim oklevanjem. Za Karpa je moralni kompas zastareo. Važna je samo efikasnost – razaranje, dominacija i raspoređivanje. Karp priča kao neko ko ne želi samo da pomaže vlasti, već da je optimizuje, naoruža i automatizuje.
Ovde nije reč o čoveku koji traži ravnotežu, on oblikuje „softverski sloj“ države nadzora i naziva to oslobođenjem. Taj softver ne samo da rešava probleme, nego samostalno odlučuje i koji su problemi vredni rešavanja. Karp kaže da uspon Palantira odražava „ogromnu kulturnu promenu“, i u pravu je. Amerika se sve više bavi nadzorom, kontrolom i brzinom, što Karpovi sistemi nude.
Karpov napredak
Za razliku od Zakerberga ili Maska – koji se i dalje pretvaraju da prodaju društveno korisne proizvode – Karp se nikome ne dodvorava. Ponosan je što njegov softver stoji iza raketnih udara, racija imigracione službe (ICE) i masovnog nadzora. On to naziva napretkom.
I da sve bude zanimljivije, cela stvar funkcioniše. Palantir je sada jedan od najvrednijih dobavljača za odbrambeni sistem u istoriji SAD. Tržišna vrednost mu je 200 puta veća od projektovane dobiti. Dakle, Volstrit ga obožava, a Vašington još više.
On je već isporučio vozila TITAN američkoj vojsci i predvodio je program Maven, koji pokreće veštačka inteligencija i koji pretvara satelitske podatke u momentalne obaveštajne informacije za buduće vojne udare. Dakle, ne radi se o običnoj infrastrukturi, ovo je imperijalna logistika.
Imidž filozofa-ratnika možda impresionira investitore i jastrebove iz sektora nacionalne bezbednosti, ali ostatak nas treba da bude zabrinut. Karp prodaje budućnost u kojoj za rat više nije potrebna podrška javnosti – već samo pozadinska infrastruktura. On prodaje budućnost u kojoj se moral prepušta kodiranju, a svaka ljudska interakcija postaje podatak koji treba obraditi, oceniti i na koji treba reagovati.
Ako je Orvel upozoravao na Velikog brata, Karp tiho i polako gradi svoju sobu za kontrolu. Ne bukom, ne propagandom – već ugovorima o nabavci i PowerPoint prezentacijama. Ne u mračnim sobama sa senkama špijunskih majstora, već na punom svetlu, sa sve saopštenjima za štampu i izveštajima o kvartalnim dobitima.
Dok drugi prodaju platforme, Karp prodaje arhitekturu – digitalnu, totalnu i trajnu. Njegova opasnost leži u činjenici da izgleda civilizovano. Citira svete tekstove, nosi Patagonia odeću i prikazuje se kao kul profesor. Ali iza te spoljašnjosti stoji čovek koji postavlja osnove za budućnost u kojoj je nezadovoljstvo bag, neodređenost mana, a čovek samo još jedna neefikasnost koja treba da se eliminiše.
Njegova vizija – totalna svest, preventivno donošenje odluka, militarizacija svake institucije – je, u mnogim aspektima, zaista zastrašujuća. Tako da, dok se mediji opsesivno bave Trampovim teatrom, obratite pažnju na Aleksa Karpa. Najopasniji čovek u Americi ne viče, on kodira.
Izvor: Novi Standard
