Rekli su da su fotokopir i Vikiliks uništili diplomatiju, a istina je da se ona prilagodila. Tehnologija, internet i dijeljenje informacija brzinom svjetlosti nisu uništili diplomatiju, nego su joj pomogli. Obilje beznačajnih informacija koje se dijele svake sekunde su samo spustile maglu u kojoj se jedva krećemo. A to je teren koji diplomatija najviše voli. Diplomate su prezadovoljni kada vide da i danas postoje milioni ljudi koji iskreno vjeruju da je Gavrilo počeo rat ili žučno raspravljaju o šamaru na dođeli Oskara.
Riječ diplomatija vuče korijen od grčke riječi „diploma“ koja znači „presavijen papir“. U početku su te presavijene, zapečaćene papire nosili samo putnici, a u njima je bila preporuka domicilnog vladara kojom se po pravilu garantovala dobra namjera nepoznate osobe koja dolazi u stranu zemlju.
Iz originalnog značenja je jasno da su diplomate putnici, posrednici, tj vrlo kvalifikovani poštari. To su ljudi koji mogu da djeluju samo u okvirima državnog zadatka i interesa, a improvizacija je moguća samo da bi se ispunio zadatak. Pravi diplomata zbog toga nikad neće reći „Ja“, osim ako iza toga ne slijedi „se zovem“. Pravog diplomatu nikad nećete ni čuti da priča, osim ako niste diplomata. A svakako neće novinarima u četiri oka pred kamerama otkrivati svoja mišljenja i planove. Diplomata će ćutati i u jedino u čitanju neizgovorenog možete naslućivati o čemu se radi.
To je slučaj i sa prvim diplomatom Rusije, koji ima oznaku Sergej Lavrov. I to je to. Može ovaj gospodin nositi i oznaku Medlin Olbrajt, ali dok je na ovom radnom mjestu, on je Rusija. Nema lični identitet, nema klub za koji navija, nema omiljenog pjevača i narod. On nije ni prijatelj, ni neprijatelj srpskog naroda, on je Rusija. A Rusija kao i svaka druga država na svijetu ima samo svoj interes na prvom mjestu. Kakav je to interes, zna samo Rusija.
Ne treba biti Kisindžer pa pretpostaviti da trenutni interes Rusije ima veze Ukrajinom. A ne treba imati bolje poznavanje geografije od umijeća čitanja geografske karte i u uz to imati umijeće kuvanja kafe na plinskom rešou, pa vidjeti da trenutni interes države koja se zove Njemačka takođe ima veze sa državom koja se zove Ukrajina. A kad skuvate kafu i bacite oko na kalendar dok gledate vijesti vidjećete i da svega par dana nakon najavljene ruske posjete, u Beograd dolazi i prvi Njemac Šolc.
Za sklapanje kompletne slike treba samo da zamislite neko selo u kome se dva domaćina spore oko neke međe u šumi, pa se dogovore da se vide, a da niko ne zna. Lako je, Vučić taman zakuvao kafu za Lavrova, kad zvoni Šolc na vrata i kaže „Ooo, Aco, baš sam slučajno prolazio pored tvoje kuće, kad mi zamirisa kafa ispod prozora.“ Te Vučić šta će, vraća se u kuhinju, a tamo Lavrov već postavio još jednu praznu šoljicu.
Bar je to bio plan. Ali u takvim odnosima se nađe još neko ko je zainteresovan da posiječe tuđu šumu. A taj naravno radi u svom interesu. Trudi se da se ova dvojica nikad ne popiju kafu. Nagovori jedno dijete da vam probuši gumu na traktoru, drugom djetetu kupi petarde da vam baca pod prozor baca petarde, treće da kaže „nećete vjerovati šta sam čuo“, a ako sve to ne upali, obori balvan posred puta.
I to vam je diplomatija, seoski odnosi oko međa i vode na najvišem nivou, samo u odijelima.
Pa kakve veze sad ima naslov kolumne sa temom?
Diplomatski rečeno, apsolutno nikakve.
Nebojša Babović
