Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Čitam ovih dana komentare na međuvjerske djelatnosti i sastanke 4 vjerske zajednice u Crnoj Gori. Većini je milo i drago, ali neki su nezadovoljni. Pa pitaju gdje je stolica za Miraša Dedejića u studiju RTCG prošlog četvrtka, i gdje je lopata za njega onog dana kad su sadili masline širom Podgorice?
S obzirom da smo na RTCG i pred mladicama masline vidjeli predstavnike tradicionalnih vjerskih zajednica koje postoje ovdje vjekovima i koje, kao takve, podržava dominantno većinski broj vjernika tih religija, pitanje lopate za Miraša je neumjesno.
On naime predstavlja organizaciju osnovanu prije par decenija sa zanemarljivim brojem pristalica. Pored toga, Dedejićeva grupacija samo u granicama Crne Gore može da slovi za nekakvu „pravoslavnu crkvu“. Izvan nje, njih niko ne priznaje i ne prepoznaje kao „pravoslavnu crkvu“. Za razliku od njega, zasaditelji masline i gosti RTCG imaju istovjetni identitet u zemlji i u inostranstvu. Joanikije je vladika i na Cetinju i u Carigradu i u Moskvi. Fejzić je reis i u Tuzima i u Teheranu. O barskom nadbiskupu ne treba trošiti riječi s obzirom na organizacionu monolitnost Rimske crkve. A rabin Prelević je legitimni izaslanik jevrejske internacionalne zajednice.
Pa ako su crkve i vjerske zajednice pozvane da poštuju državni poredak i ustrojstvo, po reciprocitetu sekularnih načela i država je dužna da poštuje ustrojstvo i legitimitet tih vjerskih zajednica.
Pa ako bi predstavnici države g. Dedejića smatrali nekakvim mitropolitom, onda bi Joanikije i Fejzić mogli da komuniciraju sa predsjednicima pravoslavne i muslimanske omladine kao sa ministrima u Vladi. A ta bi proizvoljnost, priznaćete, unijela zbrku u društvene odnose.
Do čitanja u sljedećem broju…
