Piše: Jovan Zafirović
Na glavnom putu koji prolazi pored Domorovca, rano jutros, srećemo dve starice i čoveka u zaprljanom odelu. Srbi su. Posle Domorovca, nema Srba pored glavnog puta. Ima ih, usput, u izolovanom Odanovcu, kojeg još nazivaju i Kršljance. Ulazimo u Rogačicu i, ne čekajući da mi otac, kao i svaki put kad kroz ovo selo prolazimo kaže kako je bio ovde veliki pijac, kažem ja njemu rečenicu koju on meni uvek kaže, čim sam pročitao tablu sa natpisom Rogačica: -Eee, kakav je ovde bio pijac!
Smeje se.
-Samo što sam hteo da ti to kažem! Govori.
-Znam, uvek mi kažeš. Odgovorim mu.
Prošli smo Rogačicu, koja je sad čista albanska, već u pola osam kafići su bili puni naroda. Škola im je zapuštena, nema ni kod njih dece, gužvu po kafićima prave gastarbajteri. Ulazimo posle pola sata vožnje u selo koje danas obeležava seosku slavu. Donja Šipašnica. Crkva se vidi od skretanja, na uzvišenju je. Ona je bila za tri sela, Čarakovce, Šipašnicu gde se nalazi i Kololeč, dok im nisu napravili crkvu. Čudno, nema još uvek nikoga, osim dva čoveka, ispred crkve. Prilazimo kapiji, a beli golf dvojka usporava i gleda u nas. Na retrovizoru jelkica UČK. Albanci su znači.
-Neće biti liturgije, zbog bezbednosti, samo brzo rezanje kolača i to od deset sati. Govori nam Goran. Crkvenjak. Kao da se pravda što smo došli tako rano. On je iz Šipašnice. Njegova porodica je jedna od četiri preostalih porodica u ovom selu.
-Koliko je to ljudi? Pitam ga. On ne broji. Zna.
-Osamnaest nas ima!
Čekamo da sveštenik stigne iz manastira Tamnica u Rečanu, tamo služi liturgiju. Tridesetak ljudi je došlo i otišlo od osam do devet sati zbog nesporazuma oko vremena rezanja kolača. Neki su znali da liturgije neće biti, jer je već dve poslednje godine nema.
-Ne mogu da čekam dva sata, mi smo pročitali da je početak u osam. Idem.
-Ostani tu, odgovara joj prijateljica iz detinjstva. Ne viđamo se svaki dan, sedi da se ispričamo. Sad si došla.
Ostaje. Bez reči.
-Za ovo vreme smo mogli negde da popijemo kafu negde u selu, ali nas niko ne zove, dobacuje jedan čovek iz Kosovske Kamenice.
-Nema ko da te pozove, svi smo tu. Odgovara mu meštanin.
-Ja dolazim, obraća mi se žena iz obližnjeg sela Bosca, od svoje sedme godine ovde. I od tada nisam propustila nikad. Ravno šezdeset godina dolazim. Bez izuzetka. Ponosno kaže, podižući kažiprst.
-Pomaže Bog, srećan praznik, za dobro da je, govori starica sa šamijom i buketom cveća iz bašte.
Svi se pozdravljaju kao da su rod rođeni. Bliži se deset sati, nestrpljivi odlaze, ali kolona automobila se stvara i pravi gužvu.
-Zašto se ova crkva ne obnavlja, pitam crkvenjaka.
-Čeka se dozvola, ali znaš kad će je dati, nikad!
-Zašto?
-Kako zašto? Pre neki dan sam došao u crkvu, otključavam kapiju da uđem, policija me zaustavlja. Izlaze iz džipa i traže mi dokumenta da me legitimišu. Kažu mi da ne dolazim. Oni mi ne daju da uđem, a ne da daju dozvolu da se obnovi crkva. I sad smo morali da prijavimo skup da ćemo biti ovde, inače bi nas možda i isterali.
Crkva je iz devetnaestog veka, iz 1860. godine, jednostavne građe, bez fresaka. Posvećena Svetoj Petki. Ikona starih i izbledelih. Na zidu vez sestre koji je posvetila poginulom bratu. Zidine su već odvojene, izgleda kao da im još Bog ne dozvoljava da se pretvore u šut. Kad je ljudski glas u ovom kraju zanemeo, govori ona svojim prisustvom. U porti je i groblje, ali se na parceli preko puta sada sahranjuju preostali meštani i oni koji su dali amanet da ih na ovom mestu sahrane. Ovde se, izuzev ovog mladog čoveka, govori mi Goran, nije sahranio niko. On je imao želju da se ovde baš sahrani. Gledam sliku na spomeniku. Znam mladog čoveka, Zoran Dunčić, otac moje prijateljice. Prilazim spomeniku i govorim mu da ću reći Jovani da sam ga obišao. Već vrvi od ljudi, postavlja se tenda gde će kumovi upriličiti posluženje za okupljeni narod. Stižu muzikanti, dva harmonikaša, saksofon i gočobija. I gajde su tu. Sveštenik dolazi, a Goran odlazi da ga dočeka. Kao što je i svakog čoveka. Svi se približavaju da uzmu blagoslov. Kolačari su već pripremili vino i žito. Sveće gore i za žive i za mrtve. Sve je tu.
Počinje rezanje kolača tačno u deset. A nakon toga sveštenik besedi.
-Nemojte da prodate, molim vas, govori, nemojte to da radite. Evo vidite staro groblje. Neki nisu ni očistili groblje onih od kojih su zemlju nasledili, a došli su da im je rasprodaju. Opet ponavlja, molim vas nemojte.
Starica govori drugoj:
-Slušaj, sva sam se naježila! Slušaj šta kaže pop.
A pop reče to što mu je, vidno, najbolnije, bio je jasan i koncizan, u želji da bude što prijemčiviji. Blagoslovi narod, čestita praznik i izađe iz crkve u portu. A u porti narod nasmejan, uplakan, zamišljen, zagledan, jer ako se ne dobije dozvola za obnovu, možda poslednji put gleda zidine crkve koje se uzdižu ka nebu.
