Povodom obilježavanja velikog jubileja – 150 godina od Bitke na Fundini, na Orljevu u Kučima, u organizaciji Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore, a pod pokroviteljstvom Skupštine Crne Gore, održana je svečana akademija.
Uvodnim slovom sabranima se obratio Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, koji je podsjetio na istorijski značaj Fundinske bitke i njeno mjesto u borbi Crne Gore za slobodu.
Mitropolit je kazao da je sve počelo na Vidovdan 1876. godine, kada je knjaz Nikola proglasom pozvao narod u rat protiv turske vojske radi oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda, uvjeren da za taj podvig ima bezrezervnu podršku svojih Crnogoraca.
U besjedi je naglašeno da Fundinska operacija nije predstavljala samo uspješan vojni poduhvat Crne Gore u Veljem ratu, već jedno od najslavnijih poglavlja njene borbe protiv Osmanskog carstva. Posebno je istaknuto da je nakon pobjeda na Vučjem dolu i Fundini Osmanlijama postalo jasno da je samo pitanje vremena kada će Crna Gora nastaviti oslobodilački pohod prema Metohiji i Skadru. Govoreći o samim borbama, Mitropolit je podsjetio na zasluge vojvoda Marka Miljanova i Ilije Plamenca, kao i na junaštvo Kuča, Bratonožića, Martinića, Ceklinjana i Ljubotinjana, kojima je, kako je kazao, pripala „slava Njegoševih lovorika u stihovima“.
Posebno je naglasio da veličina Fundinske pobjede nije samo u vojničkom uspjehu, već i u izmirenju plemena, bez kojeg, kako je istakao, ne bi bilo ni slavne pobjede, niti kasnijeg proširenja Crne Gore i njenog međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu.
Zaključujući besjedu, Mitropolit Joanikije poručio je da Fundinska pobjeda i danas treba da bude nadahnuće za jedinstvo i prevazilaženje podjela.
„Da bi nas jedinstvena pobjeda na Fundini naučila da pobjeđujemo u novim bitkama koje danas vodimo. Da pobijedimo bijelu kugu i naše međusobne podjele, pa će biti dosta. Da bi nas Božji blagoslov, koji je osjenio naše pretke na Fundini, i danas duhovno objedinjavao, nadahnjivao i krijepio, da pobijedimo u svakoj bici za slobodu i slavu Crne Gore. Amin, Bože daj!“, poručio je Mitropolit Joanikije.
Tokom svečane akademije Visokopreosvećenom Mitropolitu Joanikiju uručena je Medalja Novaka Miloševa, odlikovanje koje je Skupština Crne Gore ustanovila povodom obilježavanja 150 godina od Bitke na Fundini.
Medalju je Mitropolitu uručio predsjednik Skupštine Crne Gore g. Andrija Mandić.
Besjeda Njegovog visokopreosveštenstva Arhiepiskopa cetinjskog i Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija.
Sve je počelo na Vidovdan 1876. godine, Proglasom knjaza Nikole cijelom narodu, da Crna Gora stupa u najpravedniji rat protiv Turske, da zajedno sa svojom sestrom Srbijom, osveti Kosovo i sa njega vaskrsne davno sahranjenu slobodu srpskog naroda.
Knjaz je bio potpuno uvjeren, da za taj rat, radi svenarodnog oslobođenja i ujedinjenja, ima bezrezervnu i junačku podršku svojih Crnogoraca: Ja vas neću pozivati kao knez Lazar „Ko ne dođe na boj na Kosovo…“ to mi nije potreba, jer znam: svi ćete za mnom!
Prije je bila nesloga, a sad je sloga!
Murat dobi carstvo naše, Muratu ga i oteti valja!
Fundinska operacija jula i avgusta 1876. godine, nije samo uspješan vojni poduhvat Crne Gore u Veljem ratu, nego jedno od najslavnijih poglavlja njenog ukupnog vojevanja protiv Turske u 19. i početkom 20. vijeka. Poslije žestokog poraza turske vojske na Vučjem dolu, a naročito posle još strašnijeg turskog sloma na Fundini, osmanlijama je bilo jasno, da je samo pitanje dana, kada će Crna Gora krenuti u oslobodilački pohod prema Metohiji i Skadru, što se i dogodilo već u Prvom Balkanskom ratu 1912. i 13. godine.
Dosta je rečeno o tome kako je tadašnja Južna vojska Crne Gore, pod vrhovnim zapovjedništvom vojvode Boža Petrovića, a pod neposrednom komandom vojvoda Marka Miljanova i Ilije Plamenca, tokom jula mjeseca 76-e, odnosila sjajne pobjede u uzastopnim bojevima od Doljana i Kakaricke gore, do Fundine i Meduna, i kako je konačno razbila tursku silu 2. avgusta na Fundini.
Zbog ratnog rasporeda na terenu, nijesu svi bataljoni Južne vojske učestvovali u čuvenoj Fundinskoj operaciji. Viteška povlastica da učestvuju pripala je Kučima, Bratonožićima, Martinićima, Ceklinjanima i Ljubotinjanima. Promislom Božijim, a zbog njihovih nenadmašnih ratnih zasluga, pripala im je i slava Njegoševih lovorika u stihovima:
Blago tome ko se tu nagnao,
već ga rane ne bole kosovske!
Poznate su i velike zasluge vojvode Miljana Vukova za Fundinu: on je sa svojim Vasojevićima, u Polimlju, zaustavio i porazio turski odred od 4.000 ljutijeh nizama, da ne prodru u Kuče, i udare s leđa crnogorskoj vojsci na Fundini.
Na Fundini, kao i na Vučjem dolu, bitka je dobijena oštrim jataganima, borbom sa neprijateljem prsa u prsa. Kada je knjaz upitao legendarnog barjaktara, Novaka Miloševog Vujadinovića, koliko je na Fundini posjekao turskih glava, ovaj je smireno odgovorio: Brojao sam do 18 prije glavnog okršaja. Isto takvo junaštvo pokazao je barjaktar Mušika Tomašev koji je, redom kidajući turske glave, na Fundini junački poginuo. No ipak, Fundinska pobjeda ne pripada nijednom pojedincu, nego svim junacima zajedno, koji su na tom znamenitom mjestu, do nogu potukli sultanovu vojsku, žrtvujući se za Krst Časni i slobodu zlatnu.
Koliko god isticali nespornu ličnu hrabrost naših junaka na Fundini, nije to dovoljno da otkrijemo tajnu, kako je mogla jedna malobrojna, i u svemu materijalnom oskudna vojska, svaki put, u nekoliko uzastopnih sudara, razbiti i poraziti četvorostruko brojniju i dobro opremljenu neprijateljsku vojsku. Jasno je da hrabre vojske nema, bez hrabrih, mudrih, rodoljubivih i izuzetno sposobnih vojskovođa, kakvi su u Fundinskoj operaciji bili vojvoda Marko Miljanov i vojvoda Ilija Plamenac. Jasno nam je i koliko je moćan bio autoritet Marka Miljanova u Kučima, kada se od njegovog vremena do danas, ovo junačko pleme, najčešće poistovećuje sa njime, a često i cijela Crna Gora. Za vojvodu Iliju Plamenca, s razlogom je rečeno, da su njegove ratne sposobnosti, hrabrost, vještina i mudrost bile na nivou nekolicine najsposobnijih generala tadašnje Evrope. Izuzetno je bilo važno, tokom Fundinske operacije, što su znamenite vojskovođe bile jednodušne, kao da su rođena braća. Ilija, kao stariji, imao je formalnu komandnu nadređenost, ali je u svemu uvažavao Markove predloge, a Marko je poštovao Iliju kao nepobjedivog i Bogom danog vojskovođu. Samo takve ljudske veličine mogle su izmiriti Ljubotinjane i Ceklinjane sa Kučima, koji su od sramotne Danilove i Mirkove pohare Kuča, bili u teškoj i opasnoj zavadi.
Mitropolitu Joanikiju Spomenica Opštine Nikšić povodom 150. godišnjice od Vučedolske bitke
Rijeke njihove krvi koju su junaci vojvode Ilije, zajedno sa braćom Kučima, prolili za slobodu u Fundinskoj operaciji, odnijele su, nadamo se u nepovrat, i zauvijek, jednu od najtežih međuplemenskih omraza iz naše prošlosti.
Jasno je, da bez tog izmirenja ne bi bilo ni slavne Fundinske pobjede, niti velikog proširenja Crne Gore, ni njenog međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu.
Neka je vječni spomen i slava vojvodama Marku i Iliji zbog ovog izmirenja, isto koliko i zbog veličanstvene pobjede na Fundini!
Da bi nas jedinstvena pobjeda na Fundini naučila da pobjeđujemo u novim bitkama koje danas vodimo!
Da pobijedimo bijelu kugu i naše međusobne podjele pa će biti dosta!
Da bi nas Božiji blagoslov, koji je osjenio naše pretke na Fundini, i danas duhovno objedinjavao, nadahnjivao i krijepio, da pobijedimo u svakoj bitci za slobodu i slavu Crne Gore!
Amin Bože daj!
