Priredio: Aleksa Anđelić
„Ljubičica jeste mala, ali je lepa i miriše lepše od nekih ruža“, napisala je u svojoj autobiografiji glumica i pevačica Olivera Katarina, koja je preminula 21. jula u 87. godini. Važila je za jednu od najpopularnijih ličnosti u Jugoslaviji tokom šezdesetih i sedamdesetih godina.
U znak sećanja jugoslovensku divu prenosimo njene odgovore iz rubrike NIN upitnik iz 2005. godine, objavljene u broju 2823 od 3. februara. Olivera Katarina govorila je o radosti i tuzi, manama i vrlinama, pogrešnim odlukama, vlasti u Srbiji, snovima, smrti… Ovaj intervju pronašli smo u bogatoj arhivi NIN-a.
NIN upitnik: Olivera Katarina
Radost i tuga
Šta je Vaša najveća nada?
Da se čovečanstvo osvesti i prestane da srlja ka samouništenju.
Šta je za Vas najveća nesreća?
Što je čovek u 21. veku sve nerazumniji i što uporno razara majku Planetu.
Kad Vam je neprijatno?
Kad gledam tuđu sramotu.
Koju pesmu volite da pevate?
Molitvenu, duhovnu.
Šta Vas izluđuje?
Ovaj udar osionog primitivizma koji misli da sve može kupiti ili oteti.
Na koje svoje dostignuće ste najviše ponosni?
Ponosna sam što me nisu slomili i što me niko nije mogao korumpirati.
Prijatelji i neprijatelji
Kome ćete večno biti zahvalni?
Bogu, majci i sinu.
Šta Vaši prijatelji hvale kod Vas?
Često preteruju, pa me postide.
Koga ne biste želeli da sretnete u sauni ni u kom slučaju?
Ne idem u saunu.
Šta kažu Vaši neprijatelji o Vama?
Ono što najtačnije govori o njima.
Koji prirodni dar biste hteli da imate?
Bog me je bogato darovao. Hvala mu! Stidim se što mnoge darove nisam usavršavala.
Za šta ili kome morate svakako još da se izvinite?
Izvinjavam se svima koje sam nesvesno povredila.
Privid i stvarnost
Koje Vaše dobre osobine se ne uvažavaju kako treba?
Najbolje: iskrenost, doslednost i pravičnost.
Ako biste mogli da promenite jednu svoju osobinu, šta bi to bilo?
Da sebi priznam kako je živeti sam odluka za poštovanje, a ne za tugu.
Šta je Vaša najdragocenija imovina?
Sloboda koju poseduju oni bez imovine.
Šta je bila Vaša najdramatičnija pogrešna odluka?
Svaka koju je donosilo slepilo strasti.
Koje su Vaše skrivene slabosti?
Impulsivnost.
Kako biste slepom čoveku opisali svoj izgled?
Ne bih mu opisivala, slep bi me bolje video od mene same.
Razum i želje
Šta biste najpre uradili kad biste dobili vlast u Srbiji na jedan dan?
To je kao da me pitate kako bih plivala u cunamiju.
Ko će da vlada Srbijom kroz deset godina?
Uvek isti.
S kojom istorijskom ličnošću se najradije identifikujete?
Ni sa jednom.
Ko su za Vas najumniji duhovi našeg doba?
Biće to oni koji će spasiti svet od besmisla.
Koji politički projekat bi doneo sreću svetu?
Onaj koji izleči čovečanstvo od licemerja i laži.
Za kog slikara biste dali najviše para?
Za Maneta Šakića.
Život i večnost
Kao dete hteli ste da budete…
Ono što sam i postala.
Koji san hoćete svakako još da ostvarite?
Davno su mi oteli snove.
Kako biste voleli da umrete?
Tako da ne opteretim druge.
Gde želite biti sahranjeni?
Moj će sin već naći neko mirno mesto gde će me posećivati.
Ko da održi govor nad Vašim grobom?
Bez govora, molim.
Kojoj rečenici se nadate u tom govoru?
Onoj neizgovorenoj.
(Arhiva NIN-a)
Ko je bila Olivera Katarina?
Rođena kao Olivera Petrović 5. marta 1940. Drugu žensku gimnaziju (današnja Peta) upisala je 1951. Uporedo sa baletom išla je i na časove klavira. U sukob sa ocem dolazila je zbog pantalona, jer je on branio da ih nosi a ona ih je volela.
Studirala je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Svoju pozorišnu karijeru kao student počela je glavnom ulogom u Narodnom pozorištu u predstavi „Koštana”. Bio je to događaj i profesionalno i privatno, jer je nakon toga postala supruga tadašnjeg pozorišnog kritičara Vuka Vuča.
Miloš Lalatović: Ejmi Vajnhaus, svevremana umjetnica na putu pred apokalipsu
Kada se Oliverina majka Katarina teško razbolela, svakodnevno ju je posećivala u bolnici, hranila i pazila. Pred smrt, majka je zatražila da joj donese televizor, da bi mogla svoju kćerku da gleda u „Novogodišnjem programu” koji je snimala u to doba, sa velikom mukom. Doček Nove godine je provela uz majku. Kada joj je majka preminula doživela je veliki šok i izgubila glas. Sa okolinom je komunicirala preko ceduljica. Tada je odlučila da svom scenskom imenu, uz svoje kršteno ime, pridoda i majčino ime. Od tada se u javnosti pojavljuje kao Olivera Katarina.
Igrala je u desetak domaćih i isto toliko inostranih filmova. Za film „Goja” nagrađena je na filmskim festivalima u Moskvi i Veneciji, a njena najpoznatija uloga je u filmu „Skupljači perja” (1976) Aleksandra Saše Petrovića, koji je osvojio Gran pri na filmskom festivalu u Kanu, u kome je nastupala sa pesmom gde je nastupila s pesmom „Đelem, đelem”. Ovaj festival je zatvorila koncertom gde su pored nje pevale i Nana Muskuri i Dajan Vorvik.
„Bila sam na probnom snimanju. Ne znam koga je još Saša zvao za ulogu Lenče, ali znam da mi je posle snimanja pokazao to što sam uradila i da sam bila veoma nezadovoljna. Nisam mogla da se smirim od suza i od plača jer se sebi nisam nimalo dopala. U stvari, bila sam sebi toliko odvratna da sam molila Sašu da neka druga glumica igra ulogu Lenče a ne ja. Saša je upotrebio svu energiju i strpljenje da bi me ubedio kako ću biti odlična i da ne sumnjam u to. Govorio je da će to biti sjajna uloga. I tako je i bilo. Ta uloga je obeležila moju karijeru i moj život. A ja sam htela da je odbijem”, rekla je glumica 2017. za NIN o tome kako je dobila ulogu u filmu Saše Petrovića, povodom pola veka kultnog filma.
Igrala je i u filmovima „Dobra kob”, „San”, „Uzrok smrti ne pominjati”, „Planina gneva”, „Devičanska svirka”, „Cvreni udar”, “Put oko sveta” i drugim, kao i u seriji „Vuk Karadžić”. Poslednju ulogu odigrala je u filmu Uroša Stojanovića „Čarlston za Ognjenku”.
Pored „Koštane” u pozorištu se izdvajaju uloge u „Igri interesa”, „Kad žena nema”, „Suđenje Šarlu Bodleru”, „Hladna guščja džigerica”, „Majstor Hanuš” i „Tesla”.
Pevala je na nekoliko jezika: srpskom, francuskom, ruskom, engleskom, hebrejskom, rumunskom, grčkom, japanskom… A italijanska televizija RAI nazvala ju je „najlepšim glasom Mediterana”.
Kao interpretatorka izvornih narodnih pesama i ciganskih romansi održala je više od stotinu koncerata širom sveta, snimila je singl i LP ploče sa srpskom, romskom, indonežanskom i crnačkom muzikom. Pevala je kompozicije Enija Morikonea, Šarla Demona, Doma Suzukija, Kornelija Kovača… Sarađivala je sa poznatim japanskim kompozitorom Domom Suzikijem. Poslednji album „Retka zverka” je objavila 1984. godine. Jedna od njenih najpoznatijih pesama „Pariski lokal”, nepravedno se povezuje sa Lepom Brenom koja ju je prepevala Nakon „Čarlstona” usledio je i njen povratak na scenu, kada je održala nekoliko velikih koncerata.
„Žao mi je što nisam igrala neku modernu Beograđanku, na primer, što niko nije napisao takav scenario u kome bih igrala nešto drugo u odnosu na ono što je bila preovlađujuća produkcija toga vremena… S druge strane, drago mi je da sam igrala neke lepe uloge u filmovima švedske, nemačke i drugih evropskih produkcija”, rekla je u razgovoru za NIN 2017. godine.
U čuvenoj francuskoj „Olimpiji” održala je 72 uzastopna koncerta kojima su prisustvovale sve vodeće francuske zvezde filma i muzike toga vremena. Autorka je zbirke pesama „Beli badnjaci” i zastupljena je u „Antologiji pesama o Kosovu”. Napisala je i autobiografiju „Aristokratsko stopalo”.
Važila je za jednu od najlepših Srpskinja, „pokorila“ je Japan i oduševila slavnog Salvadora Dalija. Osvojila je svet glasom, lepotom, harizmom i glumačkim talentom. Žene su pokušavale da liče na nju, da je imitiraju. O njenom nastupu na nacionalnoj televiziji 1969, koji je bio revolucionaran i „skandalozan” za ono vreme, se dugo pričalo. Naime, Olivera je prva obukla mini suknju na jugoslovenskoj televiziji, što je izazvalo „buru” u javnosti. I dok ju je francuska javnost obožavala u Srbiji je bila osporavana.
Zbog svojih stavova zamerila se nekim tada značajnim ljudima iz sveta politike zbog čega su je sklonili sa javne scene. U izolaciji je bila pune tri deceniije. Cena njene nepokornosti je bila velika.
O tome koliko je bila prkosna i izričita u svojim stavovima svedoči i njena izjava za NIN iz 1987. godine: „Jedna od mojih izrazitih osobina je da kažem istinu u lice, što nekada nije mudro. Naš narod kaže: Ko tera pravicu, ne muze kravicu. E, ja celog života teram, a za mleko baš ne marim. Posao kojim se bavim traži pokoravanje. Treba da se pokoravaš reditelju, snimatelju, naročito producentu i organizatoru, a ja nosim neki prkos iz detinjstva. Pokoravala sam se jedino onda kad je to vredelo u ime neke značajnije ideje, umetnosti na primer, i to onima koje uvažavam. Ne mogu se pokoravati onome ko mi nije dorastao”.
Dok je o odnosu moćnika prema narodu u autobiografiji zapisala: „Uvek su nas učili da budemo poltroni. U svakom totalitarizmu oni pognutih glava doguraju lako do najviših mesta, a teško onima čija kičma neće da se povija. Oni koji se ulaguju, tužakaju u školi svoje drugare, kasnije kad odrastu, dodvoravaju se moćnicima, potkazuju i cinkare i tako idu napred. Takvi su nas onda vode i dovedu do ovoga do čega su nas doveli. Stvaranje negativne selekcije urušava celo društvo iz korena”.
Sarađivala je 2005. godine sa Marinom Abramović na performansu „Balkan Epik”. Godine 2017. dobila je „Zlatni pečat” Jugoslovenske kinoteke, a 2020. godine Nušićevu nagradu za životno delo.
Iz braka sa Miladinom Šakićem ima sina Maneta, poznatog slikara.
„Čovek često nije svestan svoje snage i šta je sve u stanju da izdrži i preživi. Ali šta će, živi. Iako mu do života nije stalo. Živi kao biljka, kao stvar, ćuti i živi. Diše. Ubeđuje sebe da ipak vredi živeti i da će u sebi samom zaslužiti veće poštovanje ako se ne preda, ako pobedi ono nepobedivo u sebi. Ako se, uprkos svemu, opredeli za život i iz svoje tame nađe snage da otvori prozor i pogleda kako se sunce ponovo rađa, jer ono nikad ne prestaje da umire, samo se prikrade, sakrije sem kao da nas opominje da, uprkos svemu, ne smemo da izgubimo osećaj njegove jedinstvene, večne lepote, zbog koje ipak vredi živeti” („Aristokratsko stopalo”).
Poslednjih godina živela je teško od nacionalne penzije koju je dobila 2013. čime je uklonjena velika nepravda učinjena ovoj umetnici. Zemlja koju je toliko volela nikada je nije dovoljno priznala.
Izvor: NIN
