Piše: Vuk Bačanović
Trinaestojulski ustanak se obično pamti kao veliki narodni odgovor na italijansku okupaciju, a njegovo izbijanje dan nakon održavanja kolaboracionističkog Petrovdanskog sabora spada među opštepoznate činjenice. Mnogo su manje poznati sadržaj i puni politički smisao onoga što je 12. jula 1941. pokušano na Cetinju. Sabor nije trebalo samo da svečano proglasi obnovu crnogorske državnosti, već da otvori put uspostavljanju novog poretka čije su osnovne konture već bile razrađene u pripremljenom Temeljnom ustavu Kraljevine Crne Gore. Prema italijanskom scenariju, skupština je najprije trebalo da proglasi državu i ponudi krunu budućem vladaru, a on bi potom oktroisao već pripremljeni ustav. Ustanak je taj postupak prekinuo prije nego što je mogao biti dovršen.
Posebno su malo poznate identitetske odredbe tog ustavnog projekta. Za službene jezike bili su određeni crnogorski i italijanski, pri čemu su priređivači razmatrali da se jezik stanovništva nazove „crnogorskim“ ili jednostavno „jekavicom“, da bi na kraju bila usvojena prva varijanta. Tradicionalna trobojka bila je odbačena, a za državnu zastavu određen crveni barjak sa bijelim malteškim krstom. Još značajnije, ustav je propisivao da je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna i nezavisna od svake druge pomjesne crkve. Slavko Burzanović ukazuje da se u čitavom projektu svjesno izbjegavalo svako državno, crkveno i simboličko povezivanje sa srpskim identitetom.
Nije, dakle, bila riječ samo o proglašenju nezavisnosti pod stranom okupacijom, već o pokušaju temeljnog preuređenja političkog i identitetskog karaktera Crne Gore. Buduća država bila bi monarhijsko-korporativna tvorevina unutar „Rimske carske zajednice“, bez parlamenta u demokratskom smislu, sa Centralnim korporativnim savjetom, spoljnom politikom i vojnim položajem zavisnim od Italije. Ukoliko dinastija Petrović Njegoš ostane bez muškog nasljednika, italijanski kralj i njegovi potomci nasljeđivali bi i crnogorsku krunu. Iza svečane retorike o obnovljenoj državnosti nalazio se, prema tome, projekat vazalne države, politički podređene Rimu, a identitetski uređene prema zamisli italijanskih fašističkih pravnika i okupacionih vlasti.
Sastav Petrovdanskog sabora dodatno pokazuje i političku prirodu čitavog poduhvata. Saborom je predsjedavao jedan od prvaka Federalističke stranke Mihailo Ivanović, dok je glavni govornik bio Sekula Drljević, a u predsjedništvu su se nalazili i Jovan Popović, protojerej Simo Martinović, advokati Dušan Vučinić i Tomo Kršikapa, Ivo Jovićević i Staniša Mučalica. Među prisutnima je bio i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, dok su okupacionu vlast neposredno predstavljali visoki komesar Serafino Macolini i general Karlo Tuči. Istovremeno, neke od najuglednijih ličnosti starog zelenaškog i federalističkog pokreta, poput Krsta Popovića, Novice Radovića i Petra Plamenca, odbile su da učestvuju, pa Sabor nije predstavljao ni cjelinu zelenaškog političkog kruga, a kamoli narodnu volju Crne Gore, nego pažljivo režiranu skupštinu održanu pod pokroviteljstvom i oružanom zaštitom fašističke Italije.
Vuk Bačanović: Srebrenica i hijerarhija užasa – između pravne kvalifikacije i ljudske patnje
Masovnost Trinaestojulskog ustanka koji je uslijedio nije predstavljala plebiscit u formalnopravnom smislu, niti su svi njegovi učesnici imali istovjetan politički program, ali je on imao nesumnjivo plebiscitarno značenje: pokazao je kakvu Crnu Goru njen narod nije pristajao da prihvati. Nije se, pri tome, imalo o čemu pregovarati sa okupatorom, jer italijanska vlast nije nudila kompromis, već je u maniru kolonijalnog gospodara sebi prisvojila pravo da iznova oblikuje cjelokupno društvo: da mu odredi državu, dinastiju, jezik, crkvu, zastavu, političke ustanove i odnos prema sopstvenoj prošlosti. Projekat nije nastajao u Crnoj Gori niti iz njenih unutrašnjih potreba, ako se izuzmu fantazije nekolicine kolaboracionista i oportunizam druge nekolicine koja ih je prihvatala kao „realnost“.
Razmjere tog odbijanja dobijaju puni smisao tek kada se posmatraju u evropskom kontekstu ljeta 1941. godine. Kako ističe Radoslav Raspopović, narod u Crnoj Gori podigao je masovan oružani ustanak u trenutku kada su drugi evropski narodi već bili porobljeni, kada su pokreti otpora uglavnom bili malobrojni, pasivni ili tek u začetku, a Vermaht bilježio pobjede i na zapadu Evrope i u Sovjetskom Savezu. Crna Gora nalazila se u potpunoj strategijskoj blokadi sila Osovine, bez ikakve spoljne vojne pomoći, dok je poslije sloma Francuske Velika Britanija ostala gotovo usamljena u otvorenom ratu protiv Hitlerovog bloka. U takvim okolnostima ustanici nisu nastojali da ublaže ili poprave stanje stvoreno okupacijom, već da ga oružjem ukinu. Upravo zato Trinaestojulski ustanak nije bio samo jedan od ranih pokreta otpora, nego oslobodilački svenarodni rat započet u času najveće moći fašističkih imperija. Njegova masovnost pokazala je da bi pristanak na ponuđeni poredak značio ne spasavanje Crne Gore, nego razaranje autentičnog crnogorskog društva i kidanje njegovih osnovnih istorijskih niti. Narod je radije prihvatio otvoreni sukob sa imperijom nego život po njenim obrascima.
U tome je i velika lekcija Trinaestog jula za današnju Crnu Goru: svaka zemlja, prije ili kasnije, mora izabrati na kakvom će kamenu podići svoju kuću. Može je graditi na temelju pobune protiv okupatora i protiv tuđe ruke koja narodu prekraja ime, pamćenje i lice, ili na nekim drugim temeljima, tišim i prividno lakšim, ali podložnim svakoj sili koja naiđe. Jer država nije samo granica, zastava i ime u međunarodnim knjigama, nego i unutrašnja mjera jednog društva, ono nevidljivo tkivo po kojem ljudi znaju ko su i zašto ostaju zajedno. Crna Gora zato i danas bira između Trinaestog jula kao živog temelja slobode i onih drugih osnova na kojima kuće ponekad stoje dugo, ali u njima više niko ne prepoznaje svoj dom.
