Piše: Stefan Lakušić
Često ćemo čuti u javnosti kako su otvorene liste lijek ne samo za izborno zakonodavstvo već za cjelokupni politički sistem i preporod društva. Glasanje za pojedinca umjesto za partiju srušiće partijske monopole i podanički mentalitet te uspostaviti direktnu vezu između birača i izabranog, a time i odgovornost ovog drugog. Iz direktne veze između ovo dvoje nastaće bolja međusobna komunikacija, bolji osjećaj predstavljenosti, a kad smo dobro predstavljeni, imaćemo i kontinuiran održivi razvoj i integraciju društva. Ukratko, savremeni El Dorado.
Među samim partijama postoji opšte saglasje da je potrebno uvesti ovaj način glasanja, mada su praktični koraci u tom smjeru vrlo skromni. I sam autor ovog teksta je zastupnik otvorenih izbornih lista ako će doći do gore opisanih ishoda. A da li će? Sumnjam, a ovaj tekst je prilog toj sumnji.
Da bismo zadržali fokus, zanemarimo ovom prilikom vrlo ozbiljna pitanja od kojih zavisi uspjeh ovakvog izbornog sistema: koliko će biti izbornih jedinica, koliko će biti preferencijalnih glasova, da li su preferencijalni glasovi opcioni ili obavezni. Preskočimo i raspravu o poluotvorenim listama koje se kod nas i ne pominju, nego se situacija postavlja kao „ili-ili“.
Pređimo na stvar, a pomalo i na meritum. Otvorene liste će podstaći takmičenje u okviru samih partija. Same partije u Crnoj Gori nijesu demokratske ni meritokratske. Partijski organi i procedure su dobrim dijelom fasadni, o čemu svjedoči to da se odluke obično donose jednoglasno, što znači da su donesene prije samih sjednica koje su folklorne. Dakle, uvođenje kompetitivnosti u okviru partija nije sporno, naprotiv. No, ono što jeste sporno jeste to što će kandidati početi da se obraćaju konkretnim teritorijalnim, profesionalnim, etničkim i drugim grupama, čime će se politika voditi ka parcijalnim, a ne opštim interesima. Uz to, svaki kandidat koji želi šansu da bude izabran mora imati adekvatnu individualnu kampanju, što iziskuje medijski prostor i novac. Teško je zamisliti da će preduzeća i pojedinci biti donatori zarad progresa društva, a ne iz klijentelističkih pobuda. Tu postoji još jedan, čak i veći problem – novac može da potiče i od organizovanih kriminalnih grupa, koje će takođe htjeti nešto zauzvrat. Ili se može platiti ovim grupama za kupovinu glasova. Ovo nije samo teorijski problem. Poznati su brojni primjeri sličnih ishoda, a možda najemblematičniji je onaj Italijana Domenika Zambretija, koji je platio poznatoj kriminalnoj organizaciji Ndrangheti 200.000 eura u zamjenu za 4.000 glasova na regionalnim izborima i za to 2021. godine pravosnažno osuđen na sedam i po godina zatvora. Inače, u Italiji je problem sa preferencijalnim listama uveliko poznat i ovaj sistem je na referendumu 1993. ukinut na nacionalnom nivou, a posebno je problematičan takozvani „voto di scambio“ (razmijenjeni glas), kojim se za glas nudi nelegalna kontrausluga, bilo da je to ono što bismo mi nazvali „uhljebljivanjem“ ili aranžmani sa mafijom ili privrednicima. Glavni zastupnik ukidanja takvog sistema bio je tadašnji poslanik, a sadašnji predsjednik Italije Serđo Matarela.
Dalje, otvorene liste podrazumijevaju edukovanog birača, što često nije slučaj. Jedan od razloga zašto i danas ne postoji neposredna demokratija, iako za to u digitalnom svijetu imamo tehnička rješenja, jeste i taj što se ne može očekivati od birača da bude obrazovan ili informisan koliko i profesionalni političar, pa kao takav neće donositi optimalne odluke. Očekivati od svih birača da će pred izbore izučavati partijske liste prilično je nerealno. U praksi, dobar dio birača će birati onog medijski najzastupljenijeg ili onog koga poznaje. Dakle, to nije garant kvaliteta, a uz to podrazumijeva birača koji će znati kako da se snađe na biračkom listiću. Da ne pominjemo da su birači vrlo često lijeni i da dobar dio njih bira one sa vrha liste, što doprinosi obesmišljavanju preferencijalnog glasanja. U Finskoj su na izbornoj listi kandidati postavljeni po abecednom redu, ali njihovi birači imaju dugo iskustvo sa ovakvim načinom glasanja. Da li bi u Crnoj Gori kandidati bili izlistani po abecednom redu? Mislim da svi znamo odgovor.
Otvorene liste povećavaju troškove izborne kampanje. Osim toga što će kandidati tražiti novac od preduzetnika koji će izvjesno očekivati kontrauslugu, pojaviće se pritisak od stranaka da se veći iznos iz budžeta izdvoji za kampanju. I teško da će ih neko u tome spriječiti. Jednostavno će odgovornost prebaciti na civilni sektor: „Vi ste tražili otvorene liste, sada gledajte.“
I ne samo to, pojedini sistemi otvorenih lista snažno podstiču angažovanje javnih ličnosti – od sportista, preko glumaca, do TV voditelja. U redu, ovi ljudi mogu imati ljudske i profesionalne kvalitete, ali su ne samo bez iskustva (što može biti i kvalitet), već i bez osnovnog znanja iz oblasti politike. S obzirom na to da je došlo vrijeme influensera, jutjub kreatora, voditelja podkasta, stendap komičara i sličnih profesija, bojim se da vam je jasno šta možemo očekivati kroz par izbornih ciklusa.
Otvorene liste urušavaju partijski program i vode individualizaciji kampanje, populizmu i daljem razjedinjavanju političke scene, koja je u Crnoj Gori već relativno fragmentisana. Ovaj sistem će samo istaći već postojeće probleme koje crnogorsko društvo ima. Već sada je disproporcija između obećanog i ispunjenog veoma velika, a sa ovim „rješenjem“ ta disproporcija će biti daleko veća.
Da budem korektan, ne mislim da bi otvorene liste imale isključivo loše posljedice. Rušenje rigidne partijske discipline i veća angažovanost pojedinačnih političara svakako su među njima. Iako ovakav ishod nije za potcjenjivanje, smatram da bi otvorene izborne liste u sadašnjem crnogorskom kontekstu imale makar onoliko negativnih aspekata koliko i sadašnje zatvorene liste.
Izbori 2027: Ko se takmiči, sa čim ulazi u trku i na kakvom terenu
Jedini model do sada javno predložen podsjeća na onaj na Kosovu i to je ujedno jedini sistem otvorenih lista koji postoji u našem okruženju. Podsjeća po tome što postoji jedna izborna jedinica, deset preferencijalnih glasova i glas za partiju. Ovo podrazumijeva sporo brojanje glasova za kandidate i objavljivanje rezultata tek nakon nekoliko dana, što pojačava sumnje u izborni proces, a tu je i relativno visok procenat nevažećih listića u poređenju sa sistemima koji imaju zatvorene liste. Razlog za to je što birači zaborave da glasaju za partiju, već glasaju samo za kandidate ili glasaju za više od deset kandidata. No, glavni problem nije na samom biračkom mjestu. Adnan Hodža, Dina Milovanović i Ilka Bužala ističu da je ovaj sistem vrlo podložan korupciji, gdje novac od preduzeća u kešu stiže ne samo do partija nego i do pojedinaca na partijskim listama kako bi zauzvrat dobili privilegovan položaj na javnim tenderima. Ovakva ocjena potkrijepljena je i anonimnom izjavom ispitanika koji pripada političkoj eliti. Sve ovo ukazuje na to da će izborna borba, ako se ovaj model usvoji u Crnoj Gori, više ličiti na Kosovo (polje) nego na obećani El Dorado.
I na kraju, umjesto opšte ocjene kako ovom problemu treba pristupiti na sveobuhvatan i inkluzivan način, dozvolite da i ja dam jednu redukcionističku ocjenu. Neuporedivo veći doprinos bio bi postignut transparentnošću, kontrolom i, kada je to potrebno, sankcionisanjem nelegalnog finansiranja političkih partija. Za to je potrebno podići kapacitete, a pomalo i volju tužilaštva da se bavi ovim problemom. Podsjetiću na izjavu dugogodišnjeg predsjednika Vlade i države Mila Đukanovića iz 2019. godine, kada je rekao da su zakonski limiti finansiranja partija od strane preduzeća i fizičkih lica nerealni. A šta je realno? Realno je da dobar dio finansija dolazi van tih okvira, a izvještaji DRI iz godine u godinu upozoravaju na nepravilnosti. Ako preskočimo ovaj korak, a usvojimo otvorene izborne liste, lako kao ishod možemo imati decentralizaciju korupcije – od partija ka pojedincima na izbornim listama. Kad već nije uspjela decentralizacija u donošenju odluka bliže građanima i ostvarivanju ravnomjernijeg regionalnog razvoja, makar ćemo imati ovaj oblik decentralizacije. Mora se od nečega početi.
