Piše: Redakcija
Crnogorska skupština nalazi se pred jednim od najvažnijih zasjedanja i glasanja još od proglašavanja nezavisnosti prije dvadeset godina. Riječ je o glasanju za ustavne promjene koje bi trebalo da ubrzaju ulazak Crne Gore u EU, odnosno da omoguće da pristupni proces bude okončan već 2028. godine.
Ohrabruje činjenica da su se po tom pitanju na istoj strani našli prvi čovjek zakonodavne i prvi čovjek izvršne vlasti, predsjednik Skupštine Andrija Mandić i premijer Milojko Spajić. Bez obzira na političke razlike, NSD i PES potvrdili su se kao dvije najozbiljnije strukture u crnogorskoj političkoj areni, svjesne istorijske odgovornosti, ali i važnosti vođenja politike kao institucionalnog i funkcionalnog procesa, umjesto tradicionalnog ratovanja simbolima.
To, naravno, ne znači da su se i NSD i PES odrekli svojih programa i ideoloških usmjerenja, niti za takvim odricanjem ima potrebe, ali su te dvije stranke pokazale da je u složenim društvima, poput crnogorskog, moguće uspostaviti balans između tradicionalnog i modernog, između građanskih i nacionalnih ideja, pa je zahvaljujući tome Crna Gora postala svojevrstan putokaz i svjetionik i za druge postjugoslovenske države u kojima partije sa različitih pozicija političkog spektra uglavnom grade odnos – međusobne opstrukcije.
Spajić je fokusiran na ekonomska pitanja i jačanje međunarodnog položaja Crne Gore, a Mandić na unutrašnji politički plan unosi jednu novu kvalitetu i načelo saradnje, pa je u velikoj mjeri zahvaljujući njemu Crna Gora postala jedini politički okvir na Zapadnom Balkanu u kojem srpski političari aktivno sarađuju sa političarima drugih etničkih grupa.
To ne znači da u Crnoj Gori više nema problema i otvorenih pitanja, ali znači da postoje preduslovi i pretpostavke da se ti problemi počnu rješavati konstruktivno i institucionalno i da se na ta pitanja ponude dugoročno održivi i funkcionalni odgovori na dobrobit čitavog društva.
Andrija Mandić: Jedino u Crnoj Gori sarađuju srpske i albanske partije
Položaj Srba u Crnoj Gori daleko je od idealnog, zahvaljujući prevashodno duboko usađenom legatu DPS koji je pod Đukanovićevom dirigentskom palicom prešao put od bastiona srpskog romantičarskog nacionalizma do frankenštajnovskog čudovišta u kojem su objedinjeni i komunističko nasljeđe i duh Sekule Drljevića.
Jedini put kojim je moguće stići do efektivnog okončanja ustavnog i legislativnog, ali i praktičnog favorizovanja jedne nacije u odnosu na ostale jeste onaj koji su odabrali Andrija Mandić i Milojko Spajić, dakle put institucija i razgovora umjesto ucjena. Taj put možda nije brz, ali iskustvo pokazuje da se samo njime može stići do države kojom će biti zadovoljni svi njeni građani.
Za razliku od Mila Đukanovića, ni Spajić ni Mandić nisu pravili kopernikanske obrate u karijeri ali jesu, pogotovo Mandić, prolazili kroz nužne i blagorodne transformacije. Današnji Andrija Mandić, na poziciji desnog centra, predstavlja ozbiljan kapital Crne Gore u evropskim relacijama, jer je desni centar i te kako potentan u zemljama EU. Ujedno je on etalon nove srpske politike koja, umjesto pogubne krilatice „svi Srbi u jednoj državi“, počiva na ideji „svi Srbi u svojoj državi.“
Evropske i regionalne integracije do kojih će neumitno doći u bližoj ili daljoj budućnosti, biće lakše sa političarima poput Spajića i Mandića i to je nešto o čemu bi trebalo da razmisle političke snage i u susjednim državama, ukoliko žele dobro i svojim zemljama i svojim narodima i svojim građanima.
