Piše: Vojin Grubač
Putujući cirkus „otpriznavača Kosova“ po gradovima Crne Gore temeljno je prožet političkim licemjerjem i lošim namjerama.
Naime, jedan od uslova koje je Zapad postavio da bi se uopšte mogla desiti smjena režima Đukanovića bio je poštovanje odluke Crne Gore od 9. oktobra 2008. godine o priznanju Kosova kao nezavisne države. Dolaskom Srpske napredne stranke na vlast u Srbiji, poslije parlamentarnih izbora u maju 2012. godine, nije bilo posebnih pritisaka prema režimu Mila Đukanovića povodom priznanja Kosova iako je protiv tog priznanja bilo 82 odsto građana Crne Gore.
Za to vrijeme Vučić i Đukanović postali su strateški partneri u politici i biznisu, ali i u odnosu prema svojim državama, koje su vremenom postale spoj organizovanog kriminala i korupcije sa svim granama vlasti.
Ideja i pritisci za „otpriznavanje“ Kosova poslije pada režima Đukanovića, 30. avgusta 2020. godine, plasirani su s očiglednim ciljem da se Zapad smiluje i vrati DPS u orbitu vlasti. Cilj ove Vučićeve inicijative jeste da se pred Zapadom diskvalifikuju svi politički faktori koji su učestvovali u izglasavanju inicijative o „otpriznavanju“ Kosova u Zeti, kao i oni koji to namjeravaju da učine u Pljevljima.
Vojin Grubač: Podgorički politički pasijans- saplitanje marionete
Vučićeva predaja Kosmeta
Od dolaska na vlast 2012. godine Aleksandar Vučić je, korak po korak, praktično u cjelosti predao Kosmet Prištini. Prema riječima prof. dr Dejana Mirovića, prije dolaska naprednjaka na vlast 2012. godine na sjeveru Kosmeta bilo je 1.200 srpskih policajaca i oko 800 naoružanih pripadnika Civilne zaštite. Danas ih više nema, kao ni srpskih sudija, tužilaca,… Šta se desilo?
Poslije potpisivanja Briselskog sporazuma 2013. godine Srbija se obavezala da se srpske snage sa sjevera integrišu u Kosovsku policiju, a Priština da formira Zajednicu srpskih opština.
Od 2013. do 2022. godine pripadnici srpskog MUP-a sa sjevera prešli su u sastav Kosovske policije, a srpska Civilna zaštita je ukinuta 2015. godine. Za to vrijeme nikakva Zajednica srpskih opština nije formirana, a sve su prilike da se to nikada neće ni dogoditi.
Potom dolazi kritični 7. novembar 2022. godine, kada Beograd, zbog neispunjavanja obaveza Prištine, traži da srpski policajci kolektivno napuste Kosovsku policiju. Srpski policajci razdužili su opremu, oružje i uniforme i prestali da budu zaštita srpskih opština. Istovremeno su srpske sudije, tužioci, poslanici, odbornici, ministri, čelnici četiri opštine na sjeveru Kosmeta i drugi službenici, po nalogu Beograda, podnijeli ostavke i napustili institucije Kosova. Tako su Srbi, voljom Beograda i Vučića, praktično uklonjeni iz svih institucija Kosova, izgubivši sve što su imali prije 2013. godine. Ostale su im samo opštine. Sljedeći korak bilo je preuzimanje tih opština i ulazak albanske Kosovske policije na sjever Kosova. .
Srpske stranke izgubile su vlast u Zvečanu, Leposaviću, Sjevernoj Mitrovici i Zubinom Potoku nakon što je Vučić pozvao Srbe da ne izlaze na vanredne izbore održane 23. aprila 2023. godine. Albanske stranke pobijedile su uz izlaznost od svega 3,47 odsto. Novi albanski gradonačelnici preuzeli su vlast 26. maja 2023. godine, uz pratnju Kosovske policije. Kako?
Naime, tog istog dana, 26. maja 2023. godine, Vučić je u Beogradu organizovao miting pod nazivom „Srbija nade“, na koji je brojnim autobusima dovedeno muško srpsko stanovništvo sa Kosmeta. Kosovska policija je istog dana bez većih problema zauzela administracije četiri srpske opštine. Slučajnost? Naravno da nije. Sve ovo je bila režija Beograda s ciljem da Srbi izgube sve poluge vlasti na sjeveru Kosmeta, a potom i sva građanska i nacionalna prava. To je, izgleda, bio nepisani ultimatum Zapada Vučiću, da mu ne bi rušili vlast što vrlo lako mogu uraditi.
Vojin Grubač: Podgoričke turbulencije i providna promjena dresa
„Otpriznavanje“ kao dimna zavjesa
Kada se sve ovo zna, očigledno je da politička akcija „otpriznavanja“ Kosova po opštinama u Crnoj Gori ima dva cilja. Prvi je da prikrije činjenicu da je Vučić praktično predao Kosmet, pa „otpriznavanje“ više nema stvarnog smisla. Drugi je da se, uz buku snažne propagande, stvore preduslovi za povratak DPS-a na vlast, što je očigledno jedna od Vučićevih političkih namjera.
Zato je odbijanje PES-a da glasa za „otpriznavanje“ Kosova u Pljevljima potpuno ispravna odluka. Zbog čega učestvovati u ovoj prizemnoj političkoj farsi? Ne samo PES, već bi svi trebalo da odbiju predloge o „otpriznavanju“ koji dolaze od Milana Kneževića i Darija Vraneša.
Nedavno je prof. dr Zoran Čvorović postavio sljedeće pitanje: zbog čega Milan Knežević nije ispostavio zahtjev Vučiću da poništi Briselski sporazum i sve ostale sporazume — Vašingtonski, njemačko-francuski i druge — kada je Srbija ta koja treba da vodi politiku prema Kosovu? Isto pitanje moglo bi se postaviti i Vranešu. Kada bi takav opravdani zahtjev uputili Vučiću, to bi im bio kraj političke karijere. Vučićeva propaganda bi ih raznijela u prah i pepeo. Zato mašu otpriznavanjem.
Bilo kakvo „otpriznavanje“ Kosova ne može ispraviti štetu koju je Vučić nanio kosovskim Srbima, prepuštajući ih na milost i nemilost Prištini. Očigledno je to bila cijena njegovog ostanka na vlasti, jer bi, u suprotnom, i sam bio uklonjen, kao što je prethodno uklonjen Boris Tadić koji nije žalio praviti ustupke na štetu kosmetskih Srba. Radi očuvanja vlasti, Vučić je pristao na sve. Neka sada sam vadi užareno kestenje iz vatre.
