Piše: Luka Radonjić
Trka je počela. I počela je dobro. I to što je počela dobro, u slučaju Argentine može da znači mnogo i ne mora da znači baš ništa. Od kada ih ja „pratim“, a to je davna 1990. kada sam imao šest godina, više puta su startovali Prvenstvo pobjedom, da bi kasnije ispali u ranoj fazi takmičenja.
U SAD 1994. početak je bio spektakularan, tri Bati-gola, Maradonin “golaco” i nezaboravna proslava pogotka – kad su predvođeni kapitenom kao grupa odmetnika opasnim grimasama jurnuli ka kameri kao demonstranti na policiju. Uslijedila je Maradonina diskvalifikacija i eliminacija Argentine, to je prosto išlo jedno uz drugo. U narednim trkama do ,,Boginje“, 1998., 2002., 2006, 2010, počinjali su takođe pobjedama (i jednim remijem) ali izostalo je učešće u finalu. Izuzetak je 2014. kada su počeli pobjedom protiv Bosne i Hercegovine, a stigli do finala, gdje ih je zaustavila, a ko drugi nego Njemačka, Gece u Brazilu kao Breme 1990. u Italiji, ali ne iz penala. Sa druge strane, upravo su te 1990. počeli porazom protiv Kameruna, a stigli do finala, dok su već sada slavne 2022. izgubili od Saudijske Arabije u prvom meču grupne faze, a onda predvođeni Mesijem i Di Marijom ostvarili san koji su sanjale mnoge generacije. Maradona je već bio na nebu, i kao da je “morao” da ode na nebo, da bi odatle podržao Mesijev pohod do druge svjetske titule.
U navijanju za Argentinu nikada nije bilo komfora. Uvijek neizvjesno i napeto. To znaju i oni koji pamte 1986. I “Božju ruku”, i mi koji smo uz dugokose fudbalere u nebo plavo-bijelim dresovima i crnim šortsevima navijali devedesetih u godinama velikog Brazila.
Luka Radonjić: Vučić, Crna Gora i manipulativni narativi za potrebe izbora u Srbiji
Još od ranije dijelim stav onih koji kažu da je navijanje za gaučose – i stvar političkog stava i ličnog odnosa prema životu.
Elem, što se tiče prvog meča, protiv Alžira i mlađeg Zidana na golu, a starijeg na tribinama, bilo je dobro i ubedljivo. Ali novi nivo nepoznanice, još jedna misterija, najbolje oslikana u sceni koja je prethodila trećem golu: Mesi stoji, posmatra i čeka, dok se četa njegovih saigrača nogama tuče sa Alžircima da izvuče, iščeprka loptu, ne bi li je samo dodali Mesiju, čekajući čudo. Čitav koncept meča upravo je tako izgledao: bitka za loptu i Mesija. Ovaj tim je sasvim izvjesno slabiji od onog iz 2022. ali su kvalifikacije odigrali disciplinovano i rezultatski stabilno. Kako će sve to izgledati protiv dobro organizovanih selekcija Holandije, Engleske, Francuske i ostalih, ostaje da se vidi u nastavku. Da će biti rizično, nema sumnje, da je ovaj pristup igri opasan, to je jedino zagarantovano.
No, u čuvenom eseju “Prije kraja”, Sabato citira: “…kako bi rekao Helderlin, gde je veća opasnost raste i spasenje.“
