Piše: Slobodan Šoja
Početkom januara ove godine u Pekingu je održana zvanična državna ceremonija na kojoj je pokrenut ”Istraživački centar za izgradnju zajednice za zajedničku budućnost čovječanstva”. Ideja nije nova, o njoj se priča već dvije godine, ali ove godine bi se trebala proširiti po cijelom svijetu.
To je jedna od bezbroj kineskih inicijativa za dobro(bit) čovječanstva. Ovu inicijativu sa mnogo ambicija i očekivanja pokreće nekadašnja velika sila, a današnja hipersila, koja svijet i svoju ulogu u svijetu posmatra sasvim drugim očima nego što su to činili dosadašnji vladari planete.
Kinesko posmatranje prirode i uloge globalne vladavine potpuno je drugačije u odnosu na jednu drugu hipersilu koja dominira planetom od 1945. godine i nameće svijetu svoja, često nehumana, pravila igre.
Dvadeset prvo stoljeće biće upamćeno kao vrijeme smjene u vrhu planetarne moći i početku svjetske dominacije jedne zemlje koja želi uvjeriti svijet da je moguće bogatiti se i jačati u svakom pogledu bez ubijanja zemalja i nevinih ljudi, kao i bez dodatnog unesrećivanja već unesrećenog siromašnog stanovništva.
Fatalni problem zbog kojeg planeta već decenijama pati je ubjeđenje najjačih sila da se njihova moć na svjetskoj razini jedino može dosegnuti i sačuvati obijesnom i neobuzdanom manifestacijom sile, pljačkanjem, ubijanjem i rušenjem svega.
Kineska politička filosofija kao velike sile, sile koja savršeno ozbiljno i krajnje ambiciozno pristupa globalnom upravljanju, počiva na potpuno suprotnim načelima i to je ono što čovječanstvu daje malo nade da možda dolazi bolje doba.
Umjesto neobuzdane sile kojom se šibaju slabiji, ako se nađu na putu bolesnim i najčešće pljačkaškim ambicijama, Kinezi smatraju da je bolje poštovati svaku zemlju, naročito onu koja je ili mala ili siromašna ili i jedno i drugo. To je postao jedan od principa kineske spoljne politike.
Umjesto slabljenja, poniženja ili pljačke drugih zemalja na hiljadu načina, naročito onih koji su uvijeni u priče o univerzalnim vrijednostima, bolje je ponuditi svakoj zemlji podjelu dobiti, odnosno zajedničku korist po vin-vin načelu.
Po istom principu svako rušenje bolje je zamijeniti izgradnjom, a Kinezi su odavno postali kraljevi izgradnje, naročito infrastruktura.
Najvažnija, najučinkovitija, najzahtjevnija i najteža izgradnja, međutim, biće izgradnja povjerenja među državama, narodima i ljudima, ali to ne zavisi od onih koji nude inicijativu. Upravo ovakvu humanu koncepciju upravljanja svijetom ponudiće Kina cijeloj planeti.
Uskoro će veliki dio svijeta pomnije pratiti ono što im je danas još nepoznanica jer mediji još stidljivo pričaju o četiri velike kineske globalne inicijative koje svijetu mogu donijeti samo dobro.
To su Inicijativa za globalni razvoj (2021), Inicijativa za globalnu bezbjednost (2022), Inicijativa za globalnu civilizaciju (2023) te Inicijativa za globalno upravljanje (2025). Iza ovih inicijativa, kao i onih koje će doći, stoji i stajaće sva mudrost jednog svijeta i svo bogatstvo i snaga savremene Kine.
Uspjeh svih pomenutih kineskih inicijativa zavisiće od toga da li će konačno svi prihvatiti jednostavne principe na kojima je odavno trebao počivati ovaj svijet: da su ravnopravnost među državama, poštovanje suvereniteta i nemiješanje u unutrašnje poslove nužni, a da su zajednički razvoj, kolektivna bezbjednost i zaštita životne sredine zajednički interes i istorijski zadatak svih.
Istovremeno, sudbina svijeta u ovom stoljeću zavisiće od toga da li će novi humanistički pristup odnijeti prevagu nad trenutno strahovito nehumanom globalnom upravljanju. Za početak je dovoljno i važno da najjača sila na planeti bude predvodnik nečeg što je pozitivno i povezano sa mirom i poštovanjem. I to je već nešto.
Osmog juna ove godine u Sarajevu je otvoren ”Istraživački centar zajednice za zajedničku sudbinu čovječanstva” za Bosnu i Hercegovinu, jedan od bezbroj koji će se otvarati diljem svijeta. Počastvovan sam što su me Kinezi predložili u savjetodavni odbor Centra.
Kineskim temama često ću se baviti jer one to zaslužuju. U ovom tekstu, želio bih ispričati dvije simbolički zanimljive priče. Jedna s drugom nemaju naizgled nikakve veze, ali obje svjedoče i objašnjavaju zašto je Kina postala čudo planete. Ovo stoljeće biće stoljeće Kine.
Prva priča je o tome kako se Kinezi već decenijama brižno i uporno bore protiv nekad masovnog siromaštva. Većina ljudi zna da je Kina uspjela značajno smanjiti stopu siromaštva, ali malo kome je jasno kako se i zašto se to sve relativno brzo odvija.
Najčešće se pominju statistike i zadivljujući brojevi koji govore da su stotine miliona ljudi izašli iz onoga što se zove krajnje siromaštvo. Pominju se i velike investicije u infrastrukture i ruralni razvoj.
Brojevi koje čitamo su realni i tačni, ali oni skrivaju najzanimljiviji aspekt sistema borbe protiv siromaštva, onaj pomoću kojeg se može razumjeti duh kineskog čovjeka i državnog sistema.
Najzanimljiviji aspekt nije novac već sistem odgovornosti lokalnih vlasti u cijeloj zemlji. Nije dovoljno samo identificirati ognjišta koja ne prelaze granicu koja pripada krajnjem siromaštvu i dati im novčanu pomoć. Ljudski faktor je nezamjenjiv.
Kinezi zapravo prave bazu podataka u koju se unosi sve što je potrebno i prati se svaki porodični slučaj. Ali ono što je originalno jest dodjela svakoj porodici jednog državnog službenika odnosno povjerenika zaduženog da prati put svake porodice do planiranog izlaska iz zone siromaštva.
Taj povjerenik redovno posjećuje i prati svaku od brojnih porodica za koje je zadužen, brine se da li barem jedan član porodice radi, da li imaju besplatnu medicinsku njegu, da li se djeca redovno školuju, da li im je dom u pristojnom stanju i slično.
Dok dežurni povjerenik prati porodice i redovno pismeno izvještava o stanju u njima, drugi prate šta pišu povjerenici i na osnovu toga odlučuju da li će nekoga nagraditi ili kazniti.
Na taj način svaki službenik je motiviran da njegovi štićenici žive svaki dan sve bolje jer neuspješni povjerenici mogu izgubiti posao. Naprosto, ne smiju biti nagrađeni što nisu pomogli ljudima u nevolji.
Kod Kineza faktički ne postoji sistem kolektivne odgovornosti jer se tačno zna ko je zadužen za koje ognjište za koje jedino odgovara. Tako je odgovornost za ono za šta povjerenik nije kriv faktički nemoguća.
Čitav sistem i čitava borba počivaju na organizacionom pritisku koji primorava stotine hiljada službenika ne samo da smanje stopu siromaštva već i da napreduju u karijeri.
Prema zvaničnim podacima kineskih vlasti oko 775 hiljada povjerenika bilo je raspoređeno po selima u sklopu programa smanjenja siromaštva. Iznad njih je raspoređeno oko 200 hiljada službenika nadzornika. Rad tih skoro milion ljudi trajao je i traje desetljećima i trajaće još dugo jer je zemlja ogromna a broj stanovnika još veći.
Druga priča vezana je za Trampov odnos prema Kini. Kad je po drugi put postao gazda Amerike i planete (”I’am the boss!”, reče u Evianu 17. juna ove godine na samitu G7), Tramp se razmetao carinama i taksama pa je razrezivao svakome onoliko poreza koliko mu padne na pamet. Ko ga mrko pogleda dobija dodatnu taksu!
Tako je u martu 2025. godine zabranio izvoz poluprovodnika, a naročito čipova, u 80 kineskih kompanija. Očekivao je da će to izazvati tolike probleme Kini koja će potpuno poražena pristati na razne koncesije.
Peking nije reagirao, samo je ćutao. Ni komentara, ni prigovora, ni kritike, ni srdžbe… Ništa. Ali daleko od javnosti kinesko rukovodstvo imalo je jasan plan.
Najprije je naredilo svim kineskim firmama koje bi mogle uvoziti poluprovodnike i čipove iz Amerike da obustave uvoz. Potom su sve tehnološke kapacitete, vrhunske stručnjake i ogroman novac usmjerili u vlastiti razvoj čipova. Kad su ih počeli proizvoditi, a to kod Kineza ide brzo, naredili su svim kineskim kompanijama da kupuju samo kineske čipove.
Godinu dana poslije kineski novi čip za vještačku inteligenciju Atlas 350 pušten u promet u martu ove godine. On je triput efikasniji od H 200 koji proizvodi američki gigant Nvidia!
Uspaničeni generalni direktor grupe Nvidia je intervenirao direktno kod Trampa da povuče odluku iz marta 2025. godine kako bi Kinezi nastavili kupovati sve što požele. Kad su Trampu sve objasnili, poveo je direktora u Peking na sastanak kod kineskog predsjednika.
Kad je na bilateralnom sastanku 14. maja pokrenuto to pitanje i kad su Amerikanci pristali na kapitulaciju, Si Đinping se samo nasmiješio i odbacio bilo kakav razgovor. Tramp je navodno samo ućutao. Ni nalik na onog samouvjerenog Trampa iz marta 2025. godine! Delegacija se vratila u Ameriku podvijenog repa.
Obje ove priče na različite načine svjedoče da je Kina zemlja zdrave mudrosti u kojoj živi poseban svijet jedinstvene kulture života, praktičnog uma i discipline, nevjerovatne upornosti i istrajnosti te velikog umreženog i savršeno organiziranog znanja. Svijet će sve više učiti od Kine. Ko ne želi ne mora, a ko bude učio neće se pokajati.
Davno je to bilo kad je budući osnivač Komunističke partije Kine, profesor Univerziteta u Pekingu Čen Dusiu, u uvodniku prvog broja časopisa ”Nova omladina” iz 1915. godine napisao: ”Svijet neprekidno napreduje i neće se zaustaviti. Svi koji ne uspiju da se promijene i uhvate korak s promjenama, teško će opstati i biće eliminisani prirodnom selekcijom.”
Srećna je okolnost što je prvi generalni sekretar partije bio ugledni profesor univerziteta. Taj lider otvorenog duha i okrenut budućnosti okupio je oko sebe progresivne intelektualce koji su bili otvoreni prema svim idejama koje vode društvo u najboljem pravcu.
Kina je tako decenijama, a naročito otkad je vlast u Kini preuzeo Deng Siaoping, slijedila u korak sve promjene, reforme i tehnološki napredak u svijetu. Potom bi ih primjenjivala u zemlji prilagodivši ih lokalnim bojama i običajima.
Bilo je očekivano i suđeno da mudra i vrijedna Kina ne samo uhvati korak sa svjetskim promjenama i novinama, već je Kina sama izazvala neke promjene i otišla najmanje jedan korak naprijed.
Kina nastavlja pratiti promjene u svijetu, ali priča o čipovima, i ne samo ta priča već hiljade drugih, nam govori da će ubuduće ostale zemlje svijeta biti primorane pratiti u korak Kinu i njen ritam.
Izvor: Autograf.hr
