Piše: Filip Dragović
Posljednih godina crnogorska javnost je bila počašćena izvještajima Skaj prepiski u kojima smo mogli čitati i čuti kakve su sve veze sa državom, kakve medijske podmetačine, kakve zločine konstruisali i sprovodili brojni ljudi iz podzemlja ali i osobe bliske zvaničnim adresama poput policajaca Lazovića i Milovića, i sina Vesne Medenice bivše tužiteljke, a do danas osuđene za krive radnje. Većina tih ljudi je danas u fizičkom bjekstvu, ali u intenzivnoj medijskoj prisutnosti i oglašavanju kojim žele da poprave svoj imidž uprljan nečasnim radnjama. I, mora se priznati, neka njihova saopštenja izgledaju spektakularno, a optužbe na račun sadašnje vlasti, u najmanju ruku, intrigantno.
Međutim, jedno ne treba smetnuti sa uma: autentičnost internih prepiski članova kriminalnih grupa (dokazano validan izvještaj za sudske postupke) je jedno (ono kad su se dogovarali i izvještavali kako će obaviti svoja nepočinstva i kako su i zašto su CG pod DPS vlašću doživljavali kao svoju babovinu, a mislili da ih niko ne čuje), a oglašavanja kojima naknadno opanjkavaju one koji ih procesno gone i koji su srušili njihov „zemaljski raj“, ipak predstavljaju narativ sumnjivije vjerodostojnosti.
U svakoj normalnoj državi tužilačke adrese bi provjerile sve navode ovih odmetnika (a policija bi ih našla, ili njih ili „jatake njihove“), ali bi, takođe, u svakoj uravnoteženoj javnosti i kultivisanoj građanskoj svijesti ovakve dojave aktera najprljavijih DPS rabota (sjećate se „velikosrpskih grafita“ po pljevaljskim džamijama, ili likovanja zbog Amfilohijeve smrti) bile dočekane sa ljudskim prezrenjem, i ojačanom sviješću o tome da koliko god ova vlast djelovala nepovezano i neefikasno (baš u bezbjednosnom i sudskom sektoru) njihova politička alternativa oličena u ovim BIL facama, priziva strah i jezu u pogledu razvoja i napretka ovog društva.
