Piše: Vojislav Durmanović
Jugoslovenske zemlje Bosne i Hercegovine, koje su na svojoj koži i na svakom mogućem planu, od političko-ekonomskog do kulturnog i simboličkog, najrazornije proživele reprizu imperijalističkog kasapljenja stare Jugoslavije 1941. za stolovima Badinterove komisije krvavih Devedesetih, degradirane su od kolevke Mlade Bosne i glavnog partizanskog bojišta za antikolonijalno oslobođenje do poslednje mandatne teritorije u Evropi, gde pod budnim okom nečujnog vojnog režima jugoistočnog krila NATO počiva gospodstvo neizabrane činovničke oligarhije stranaca.
Po recepturi unapred pripravljanoj u kabinetima hladnoratovskih disidenata koji su ideološki odavno spremali teren u pukotinama jugoslovenskog sistema, tipa publicistike Branke Magaš ili ranih emigrantskih turneja Dobroslava Parage, kompletna baština ,,male Jugoslavije”, kako se tepalo SRBiH, satrvena je do temelja samoubilačkim ratom 1992-1995. da bi potom zapadni nadzornici, guverneri, generali, sudije za ratne zločine, zakonodavci, istraživači i investitori na tom zgarištu izigravali magove i humanitarne zvezde.
Vojislav Durmanović: Magarci u lavljoj koži i mračne sile Dvehiljaditih
Ovim se i dospelo do sadašnjih bosanskohercegovačkih prilika, u kojima republički dijalog unutar društva s jedne strane guši postavka političkog života kao produžetka ratnih maksimalizama novim ,,ratom odredbi”, a sa druge tehnokratski apsolutizam stranih arbitara iz OHR-a, čiji apsurdni krajnji monopol na sprovođenje oktroisanog mirovnog ugovora cementira nepoverenje u njegovo značenje. Mislim da bi posle trideset godina koje su pojeli skakavci i Filipu Višnjiću bilo jasno kao dan da je ta neokolonijalna arena, koju je politikolog Dražen Pehar objasnio pojmom ,,dediskurzacije”, odnosno proizvodnje raskola i lažne ravnoteže, u potpunosti samoj sebi svrha, banalan način da se teatrom nepoverenja i kontrolisanog konflikta skrajnu sve ostale teme od životnih interesa naroda BiH i obezbede masne plate za belosvetsku klasu njegovih operatera.
Drugim rečima, radilo se o obožavanom engleskom liberalu predanom kažnjavanju agresora i fantomu ,,građanske” države-nacije u kojoj nema mesta za nacionalna prava sem folklora, austrijskom Slovencu koji je zakonom o Srebrenici utabao put namrgođenom nemačkom katoličkom desničaru da privede kraju ambicije svojih zapadnohercegovačkih kolega ili najnovijem Trampovom potrčku u najavi, lekara koji nas leče tako da nas nikako ne izleče, nego da im, paralisani u svome infantilizmu, još štancujemo nove poslovne i karijerne prilike, kao i njihovoj domaćoj klijenteli, od telala u poslaničkim klupama sve do rentijera hotelskih soba.
U jednom političkom eseju iz svojih ,,Ideja” Crnjanski je 1939. prikazao podlu strategiju Mačekovog separatizma u toj staroj Jugoslaviji čiju minijaturu umnogome odražava današnja dejtonska BiH, skrojenu oko mitologije o večitoj ugroženosti Hrvata, koju će potom u socijalističko ruho odenuti pristalice Savke Dabčević-Kučar: Maček je svoje aspiracije za reviziju jugoslovenskog državnog ustrojstva iskazao kralju Aleksandru kroz anegdotu o raskopčavanju krivo zakopčanog lajbeka (prsluka), kojom se u nagodbi sa Francom Jozefom izvorno poslužio mađarski vođa Franjo Deak, sa ironijom otkrivajući koliko malo drži do privrženosti bratskom nacionalnom domu nastalom na razvalinama austrougarske tamnice naroda.
Recidiv takve politike sabotaže i ucenjivanja krizom kroz raskopčavanje lajbeka, upravo u tradiciji narativa o marginalizovanju Hrvata u BiH koji je izvorno i nastao 1971. za vreme Maspoka, jeste sadašnja agenda hercegbosanskog krila HDZ o nekoj vrsti reprize Hrvatskog proljeća u BiH sa nacrtima trećeg entiteta, iz non-pejpera kojim se zvecka iz senke korak po korak prenošenih kao batina za pretnju u zvanični diskurs. To je sada inicijativa iste one stranke koja je 1991. razbaštinila hrvatske Srbe, 1992. bošnjački narod vođen SDA podstreknula na secesiju, prethodno uokvirivši svoj teritorijalni plen u HZHB, a već ga 1993. terorisala i terala u logore, pa mu 1994. opet pružila sporazum koji upućuje na konfederaciju sa Hrvatskom.
Vojislav Durmanović: Bosna i Hercegovina kao energetski mandat NATO-a
Dok se u Hrvatskoj na sredstvima i ekstraprofitima koje uživaju članice EU svake godine slavi istorijska pobeda nad srpskom nacionalnom manjinom u Bljesku i Oluji, hronična nestabilnost BiH počiva najpre na nametnutoj računici po kojoj se u političkoj ponudi stalno, umesto dogovora i poverenja između većinskih naroda, ili Srbima nudi savez protiv Bošnjaka sa hrvatskih desetak posto populacije u vidu trampističkog delirijuma odbrane ,,judeokršćanstva”, ili pak hrvatsko-bošnjačka sprega nauštrb Srba, sa likom dežurnih huškača i autentičnih relikata NDH kakav je Stjepan Kljujić. Milorad Dodik svojim istrčavanjem u podršku HDZ-ovoj ofanzivi samo rizikuje da nagomilane frustracije Bošnjaka zbog ucena hrvatskih Kerbera na kapiji evrointegracija kanališe na kolosek već prenaduvanog srbofobnog sentimenta u bošnjačkim krajevima Federacije, gurajući time i Republiku Srpsku i ceo srpski narod kao novu pešadiju u konflikt za račun hrvatske politike raskopčavanja lajbeka u svoju korist.
Ove bi istine, danas sudbonosnije od svih ostalih, morale označavati centralnu orijentaciju i oštricu rasuđivanja u bici za našu zajedničku sudbinu kod svakog pojedinca na političkom nebu BiH, ako bi se zemlja od Drine i Save do mora, umesto igrališta tuđinskih – američkih, britanskih, nemačkih, hrvatskih, turskih, ruskih, izraelskih i katarskih interesa i kombinacija zaista zvala otadžbinom svojih ravnopravnih naroda.
