Piše: Milorad Durutović
Od pamtivijeka, od prvih priča, mitova i epova, od „prvog bleska svesti“, kako kaže Ivo Andrić, ljude spaja potreba da njihov život ima smisao koji prevazilazi strah, glad i puki biološki opstanak. Moglo bi se reći da su sve velike ljudske tvorevine — porodica, kultura, umjetnost, narod, Crkva, jezik i književnost — nastale iz potrebe za takvim, višim smislom. Bez prepoznavanja nečega što je veće od nas samih i što prevazilazi našu pojedinačnost, što nas obavezuje na zajedništvo, teško da bismo opstali kao vrsta. Bar su stvari tako izgledale u starom svijetu, koji digitalna era užurbano premješta u registar romantičnih uspomena.
Sada, očito, živimo krizu tog višeg smisla. Zajednice još postoje, možda ih ima više nego ikada, ali je sve manje onoga što ih nadrasta, što ih drži na okupu. Kao da je oslabilo sâmo osjećanje cjeline. Otuda se pribježište sve češće traži u manjim i užim formacijama, u krugovima koji pružaju osjećaj pripadnosti, ali rijetko uspijevaju da nadomjeste izgubljeni horizont zajedničkog smisla.
Miodrag Pavlović u jednoj divnoj pjesmi, koja nosi naslov „Kantakuzin“, kaže:
Vaseljena nije strašna
Ni ogromna
Kad je cela.
U samo tri stiha pjesnik iznosi nešto što bismo mogli nazvati metafizikom zajednice. Strah se, dakle, ne rađa iz veličine svijeta, rađa se iz njegove raspadnutosti. Kosmički beskraj nije strašan sve dok u njemu prepoznajemo poredak i smisao. Tek kada se cjelina raspadne na nepovezane fragmente, svijet počinje da djeluje tuđe i neprijateljski. Čovjek može podnijeti veličinu vaseljene, ali teško podnosi usamljenost vlastitog fragmenta.
TV kolumna Milorada Durutovića: Čitanje stvarnosti XIV: Posljednja soba ljubavi
Već iz samog naslova pjesme jasno je da Pavlović priziva srednjovjekovno iskustvo svijeta, iskustvo Apsoluta, pred kojim čovjek nije slučajni žitelj kosmosa. Čovjek je njegova živa ćelija i ikona. To je vertikalno osjećanje cjeline u kojem čovjek nije svodljiv na horizontalne ravni života. Svijet se tu ne doživljava kao rasuta množina, jer u svijesti klasične kulture svijet se razumijeva kao poredak u kojem sve stoji u odnosu prema svemu — kao „lanac mirodržni“ iz Njegoševe „Luče mikrokozma“. Na jedan gotovo duhovit način nešto od tog osjećanja izrazio je i mitropolit Amfilohije kada je rekao: „Meni je uska i vasiona, a oni bi da me smjeste u mali DPS.“ Iza te šale krije se ozbiljna misao: čovjek nije stvoren za zatvorene ideološke kaveze. On traži prostor koji ga nadilazi — horizont vječnosti, a ne granice društveno-političkog trenutka.
Čini se da je to osjećanje, u različitim oblicima, preživjelo sve do Prvog svjetskog rata, nakon kojeg počinje veliko iskustvo fragmentacije i otuđenja. U novijem vremenu taj proces dovodi do postepenog rasapa gotovo svih tradicionalnih oblika zajedništva — od braka i porodice do jezika i nacije. Nasuprot tome, ljudi se danas okupljaju oko bezbroj različitih identiteta, interesa i simbola. U tome nema ničeg nužno lošeg. Naprotiv. Ali sama ta pojava svjedoči o nečemu važnom: potreba za pripadanjem nije nestala. Čovjek i dalje traži zajednicu. Ono što je oslabilo jeste sposobnost da se pojedinačne pripadnosti prepoznaju kao dijelovi nečeg šireg. Istovremeno se nameće pitanje da li savremeni društveni i ekonomski modeli podstiču upravo takvo usitnjavanje. Ne kao plod nekakve zavjere, već kao posljedicu logike sistema koji lakše upravlja malim i zavisnim grupama, a što onda sugeriše da slabljenje tradicionalne potrebe za snažnim i samosvjesnim zajednicama nije samo nekakva društvena moda.
Da zaista živimo u vremenu dubokog potresa vrijednosti svjedoči jedna prosta činjenica: sve što nas spaja istovremeno nas i razdvaja. Teško da za to postoji bolja ilustracija od Crne Gore. Sporimo se oko svega — vjere, jezika, nacije, istorije, pa čak i književnosti. I sam bih mogao posvjedočiti koliko razdora postoji unutar književnog esnafa: desetine, ako ne i stotine udruženja, a gotovo da nema krovne organizacije niti istinskog dijaloga među njima. To, najzad, dovodi do zaključka da problem našeg vremena nije u tome što nema zajednica. Očito ih ima na pretek. Ono čega nedostaje jeste osjećanje cjeline koja bi različite pripadnosti povezala u smislen poredak. Stoga, izazov današnjice nije stvaranje novih zajednica, već pitanje kako stvoriti ambijent unutar kojeg različite zajednice mogu da egzistiraju kao dijelovi iste cjeline.
Izvor: RTNK
