Piše: Alfred Mek Koj
Prevod: Žurnal
Dok se rat Vašingtona protiv Irana odugovlači iz mjeseca u mjesec, bez ikakvog naznaka da mu se bliži kraj, svijet sve jasnije svjedoči stvarnim granicama američke globalne moći. Dok predsjednik Donald Tramp čas prijeti potpunim razaranjem, a čas obećava mir, postaje sve očiglednije da američka vojna sila više nije u stanju da pokori čak ni jednu srednje veliku državu poput Irana, a kamoli da ostatak svijeta drži pod svojom dominacijom.
Iza sve drame vazdušnih udara, napada dronovima i pomorskih blokada, na djelu su dublje geopolitičke sile koje zbivanjima u Persijskom zalivu daju trajni istorijski značaj. Te procese najbolje možemo razumjeti ako uporedimo dva novinska uvodnika koja, uprkos osam decenija razmaka između njihovog objavljivanja, pokazuju zapanjujuće sličnosti.
Pišući 1942. godine, u jednom od najmračnijih perioda Drugog svjetskog rata za Britaniju, urednici uglednog londonskog Tajmsa gledali su daleko izvan neprestanih njemačkih napada na britanske snage u Egiptu i potapanja brodova Kraljevske mornarice od strane nacističkih podmornica u Atlantiku. Sa neobičnom dalekovidošću nastojali su da predvide budućnost svog carstva, sagledavajući događaje iz mnogo šire istorijske perspektive.
Sa svojim protivrječnim motom „Imperium et Libertas“ („Carstvo i sloboda“), prostrano Britansko carstvo, koje je i dalje obuhvatalo četvrtinu zemaljske kugle, već je postalo ono što su ti urednici nazvali „sistemom koji sam sebe likvidira“.
Jednom kada su iščezle „privremene okolnosti“ koje su omogućile uspon Britanije – pomorska nadmoć, industrijska premoć i „relativna slabost suparničkih država“ – više nije bilo moguće održavati carstvo čiji je krajnji oslonac bila prinuda. Brojne britanske kolonije, koje su do tada sazrele za samoupravu, urednici su smatrali spremnim da uskoro počnu da se osamostaljuju i tako postepeno zasjene samo carstvo. Pokazalo se da je to predviđanje bilo izuzetno tačno. Već u roku od pet godina od objavljivanja tog uvodnika, Britansko carstvo počelo je da se raspada.
Pišući u majskom izdanju Njujork tajmsa iz 2026. godine, saradnik i urednik Kristofer Koldvel iznio je upadljivo sličnu prognozu o budućnosti američke globalne hegemonije. U tekstu provokativnog naslova „Amerika je zvanično carstvo u opadanju“, Koldvel je ukazao na neugodne paralele između položaja Sjedinjenih Država danas i Velike Britanije prije osam decenija.
Pišući u majskom izdanju Njujork tajmsa iz 2026. godine, saradnik lista Kristofer Koldvel iznio je zapanjujuće slično predviđanje o budućnosti američke globalne hegemonije. U tekstu pod provokativnim naslovom „Amerika je zvanično carstvo u opadanju“, Koldvel je ukazao na niz uznemirujućih paralela između sudbine Sjedinjenih Država danas i Velike Britanije prije osamdeset godina.
Tadašnja Engleska bila je, kako navodi, „deindustrijalizovana, pretjerano opterećena obavezama i u stanju pretjeranog samozadovoljstva“, a na kraju Drugog svjetskog rata našla se u suštini pred bankrotom. Ipak, izuzev svog „nesrećno zamišljenog pokušaja“ da 1956. godine preuzme Suecki kanal od Egipta, Britanija je uspjela relativno uspješno da se oslobodi tereta svog kolonijalnog carstva, odričući se „teritorija koje više nije mogla da priušti“. Kako Koldvel primjećuje, Britanija je čak na kraju ostala „u prilično dobrim odnosima sa svojim bivšim kolonijama“.
Na početku svog drugog predsjedničkog mandata 2025. godine, nastavlja Koldvel, Donald Tramp je „imao priliku da izvede nešto slično“ – da se povuče u „manje razgranatu sferu uticaja“ i da američku pažnju ponovo usmjeri prvenstveno na zapadnu hemisferu.
Koldvel je smatrao da bi takva strategija mogla biti izvodljiva, jer „imperijalni sistemi, kako god ih nazivali, traju samo onoliko dugo koliko su njihova sredstva srazmjerna njihovim ciljevima“. Međutim, umjesto da ostane na tom kursu, Tramp je, po njegovom mišljenju, „opasno prenapregnuo carstvo“ intervencijom u Iranu, koja je sada postala ništa manje nego „prekretnica u opadanju američke imperije“.
Da bismo ispitali koliko je vjerovatno da će se Koldvelovo predviđanje obistiniti, moramo izaći iz neposrednosti iranske krize i sagledati dublje uzroke američkog globalnog opadanja, kao i njegove moguće dugoročne posljedice – i po same Sjedinjene Države i po ostatak svijeta.
Objašnjenje američkog imperijalnog opadanja
Budući da je većina Amerikanaca tek kasno – ako je uopšte ikada – došla do spoznaje da je njihova zemlja zaista imperijalna sila, i to zapanjujuće moćna, oni su uglavnom ostali nesvjesni njenog starenja i neizbježnog slabljenja globalne moći koje s tim starenjem dolazi.
Otkako je engleski istoričar Edvard Gibon, krajem osamnaestog vijeka, objavio svoju monumentalnu, višetomnu studiju Opadanje i propast Rimskog carstva, kasniji imperijalni vladari bili su skloni da vjeruju kako će i njihova carstva trajati, poput drevnog Rima, pola milenijuma ili više. Adolf Hitler, sa svojim snom o „Hiljadugodišnjem rajhu“, nipošto nije bio jedini koji je dijelio takvu iluziju.
Ali moderno doba, sa svojim ubrzanim ekonomskim i tehnološkim promjenama, samo je dodatno ubrzalo propadanje imperija. Prostrano britansko globalno carstvo trajalo je svega devedeset godina – od 1857. do 1947. – a francusko afričko carstvo, koje je obuhvatalo četvrtinu tog kontinenta, otprilike isto toliko. Sovjetsko carstvo u Istočnoj Evropi jedva je potrajalo četrdeset godina, od 1945. do 1989. Zato bi i činjenicu da je američki globalni imperijum opstao osamdeset godina, od 1945. do 2026, trebalo smatrati najviše onim što se od jedne moderne imperije realno moglo očekivati.
Pošto je globalni poredak predvođen Sjedinjenim Državama – oličen u Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji – zaista nadgledao osam decenija neprekinutog globalnog ekonomskog rasta, britanski pojam „poduhvata koji sam sebe likvidira“ dobija i jedan izrazito američki obrt.
Dok je ostatak svijeta uživao u ubrzanom ekonomskom oporavku od razaranja Drugog svjetskog rata, američki udio u svjetskoj ekonomiji opao je sa dominantnih 50 odsto 1945. godine na manje od polovine tog iznosa danas.
Koristeći indeks poznat kao PPP (Purchasing Power Parity – paritet kupovne moći), koji mjeri stvarnu vrijednost ekonomske proizvodnje, Međunarodni monetarni fond procjenjuje da Kina 2026. godine stvara oko 20 odsto ukupnog svjetskog ekonomskog proizvoda, Sjedinjene Države oko 15 odsto, a Evropska unija približno 14 odsto.
Međutim, relativni ekonomski pad Sjedinjenih Država nikako ne bi trebalo smatrati ključnim pokazateljem njihovog neuspjeha. Naprotiv. On se može posmatrati i kao svjedočanstvo uspjeha Vašingtona u predvođenju svjetske ekonomije ka do tada nezabilježenom prosperitetu.
Tokom osam decenija koje su protekle od završetka Drugog svjetskog rata, američka privreda jeste snažno rasla, ali su mnoge druge zemlje rasle još brže. Država koja je 1945. godine, kao ekonomski gigant bez premca, mogla da oblikuje svjetsku ekonomiju gotovo po vlastitoj volji, danas se mora dogovarati o uslovima trgovine sa čitavim nizom ravnopravnih ili gotovo ravnopravnih konkurenata – bilo da je riječ o ekonomskim silama poput Kine, velikim igračima kao što su Indija i Japan, ili sve značajnijim regionalnim blokovima poput European Union, južnoameričkog Mercosur ili azijskog ASEAN.
Ako se dublje zagledamo u sile koje danas pokreću američko opadanje, uočićemo i jednu temeljnu geopolitičku dimenziju. Kao što sam objasnio u svojoj novoj knjizi Hladni rat na pet kontinenata, Sjedinjene Države su poslije Drugog svjetskog rata stekle globalnu hegemoniju tako što su održavale nepokolebljivu geostratešku nadmoć nad evroazijskim kopnenim masivom. Preko svojih vojnih saveza na oba kraja tog ogromnog kontinenta – višestranog Sjevernoatlantskog saveza, odnosno NATO-a, na zapadu, i pet bilateralnih odbrambenih paktova sa zemljama od Japana do Australije na istoku – Sjedinjene Države postavile su preko Evroazije „gvozdenu zavjesu“ antikomunističkog obuzdavanja dugu pet hiljada milja.
Koristeći ta dva krajnja uporišta kao sidra, Sjedinjene Države su opkolile kontinent sa tri pomorske armade, stotinama vojnih baza i hiljadama mlaznih aviona. Pošto je Moskva bila geopolitički izolovana, a Peking još uvijek sila u razvoju, Vašington je mogao mirno da čeka da sve stagnantnija sovjetska socijalistička ekonomija kolabira, a desetine nemirnih satelitskih država zbace svoje okove – što se sve i dogodilo između 1989. i 1991. godine.
U trideset pet godina od te velike pobjede u Hladnom ratu, vašingtonske spoljnopolitičke elite vodile su politiku koja bi se, bez mnogo pretjerivanja, mogla nazvati „dvostranačkim lošim upravljanjem“ američkim geopolitičkim položajem u Evroaziji.
Kao dom za oko 70 odsto svjetskog stanovništva i još veći udio ukupne svjetske proizvodnje, Evroazija ostaje središte globalne moći – kao što je to, uostalom, bila tokom posljednjih pet stotina godina. Nijedna država ne može ozbiljno pretendovati na svjetsko vođstvo ako nije u stanju da se nadmeće za geopolitički uticaj na tom prostoru.
Od 2001. do 2021. godine, i demokratske i republikanske administracije nadgledale su dugotrajne vojne okupacije Avganistana i Iraka, koje su koštale života hiljade američkih vojnika, milione civilnih žrtava i bilione dolara državnog bogatstva. Dok je Vašington, prema procjenama, bacao oko 5,8 biliona dolara na te besmislene i neprofitabilne ratove, kineske devizne rezerve porasle su sa svega 200 milijardi dolara 2001. godine na ogromnih 4 biliona dolara do 2014.
Oslanjajući se na tako neviđene finansijske rezerve, kineski predsjednik Xi Jinping pokrenuo je infrastrukturni megaprojekat poznat kao Belt and Road Initiative, vrijedan više od bilion dolara. Ta inicijativa je u kratkom roku počela da ispreda mrežu željeznica, puteva, naftovoda, gasovoda i luka širom Evroazije – od Baltika do Južnog kineskog mora.
Do trenutka kada su se američke snage u avgustu 2021. godine povukle iz Avganistana u ponižavajućem raspletu dvadesetogodišnjeg rata, Kina je već postala dominantna sila u Srednjoj Aziji, a američki geopolitički položaj u Evroaziji počeo je vidljivo da se urušava.
U svom drugom mandatu, predsjednik Tramp je dodatno oslabio globalni položaj Sjedinjenih Država. Na zapadnom kraju evroazijskog kontinenta doveo je u pitanje stabilnost NATO-a, najvećeg i najdugovječnijeg saveza u modernoj vojnoj istoriji, vršeći pritisak na Dansku, jednu od osnivačica saveza, da ustupi svoju suverenu teritoriju Grenland. Time je izazvao ozbiljnu krizu i podstakao Evropljane da počnu samostalnije djelovati u pitanjima trgovine i odbrane.
Na istočnom kraju Evroazije, Trampova intervencija u Iranu i prekid ključnih isporuka nafte za Aziju, do kojeg je došlo zatvaranjem Ormuskog moreuza, oslabili su dugogodišnje bilateralne saveze sa Australijom, Japanom, Filipinima i Južnom Korejom.
Hiljade raketa koje su Sjedinjene Države ispalile na Iran takođe su umanjile njihovu sposobnost da brane ostrvo Tajvan i primorale Vašington da počne povlačiti zalihe raketa iz Južne Koreje – čime su istovremeno razotkrivene granice američke vojne moći i pokazano da je Azija postala manji prioritet nego ranije.
Kako je urednički odbor Njujork tajmsa napisao nakon nedavnog Trampovog samita u Pekingu sa kineskim liderom Xi Jinping, na kojem je američki predsjednik pokazao „zabrinjavajući nedostatak interesovanja“ za Tajvan, „nesposobnost Amerike da porazi znatno manju iransku vojsku pokrenula je pitanje da li bi uopšte mogla pomoći u odbrani Tajvana od invazije sa kopna“.
Ukoliko bi Kina na kraju preuzela kontrolu nad tim ostrvom, američki odbrambeni pojas na Pacifiku bio bi potisnut sa takozvanog „prvog ostrvskog lanca“ (Japan – Tajvan – Filipini) na „drugi ostrvski lanac“ (Japan – Guam), što bi predstavljalo težak geopolitički udarac za Sjedinjene Države jer bi ozbiljno ograničilo njihovu sposobnost da pružaju pomoć svojim azijskim saveznicima.
U širem smislu, planovi Trampove administracije, izloženi u nedavnoj Strategiji nacionalne bezbjednosti, koji predviđaju „preusmjeravanje našeg globalnog vojnog prisustva“ i prebacivanje težišta snaga na zapadnu hemisferu, bili bi, ako bi bili u potpunosti sprovedeni, ravni jednostranom priznanju poraza u onome što spoljnopolitički stručnjaci sve češće nazivaju „novim Hladnim ratom“ sa Pekingom i Moskvom.
Imperijalna energija
Ako još dublje potražimo uzroke kontinuiranog opadanja američke imperijalne moći, doći ćemo do možda najtemeljnijeg, ali i najčešće zanemarenog faktora uspona i pada svakog svjetskog carstva u posljednjih pet stotina godina: energetskih inovacija.
U šesnaestom vijeku Španija i Portugalija maksimalno su iskoristile kalorijsku snagu ljudskog tijela razvijajući plantažni sistem zasnovan na ropstvu. Ogromna profitabilnost tog sistema omogućila je širenje jednog izuzetno surovog oblika komercijalne poljoprivrede od zapadne Afrike preko obala Brazila do Kariba, a zatim, naravno, i do američkog Juga.
Vijek kasnije, Holanđani su ovladali snagom vjetra. Koristeći vjetrenjače za proizvodnju jednoobraznih drvenih dasaka, gradili su efikasne jedrenjake koji su im omogućili stvaranje trgovačkog carstva što se prostiralo od indonežanskih Ostrva začina do ostrva Menhetn.
U devetnaestom vijeku britanska industrijska revolucija razvila je parne mašine na ugalj za fabrike, željeznice i brodove, što je omogućilo osvajanje kolonija koje su pokrivale četvrtinu svijeta.
Nakon 1945. godine, uspon Amerike ka globalnoj hegemoniji bio je neraskidivo povezan sa usponom nafte, koja je brzo potisnula ugalj kao glavni svjetski izvor energije. Upravo je ta zavisnost od nafte dovela i do niza američkih intervencija na Bliskom istoku tokom posljednjih sedamdeset godina.
Međutim, posljednjih godina Peking je pokrenuo revoluciju u oblasti zelene energije zasnovane na suncu i vjetru. Zahvaljujući sve većoj ekonomskoj isplativosti, ta revolucija ima potencijal da preoblikuje veliki dio svjetske privrede, istovremeno učvršćujući položaj Kine kao vodeće ekonomske sile svijeta.
Zapanjujućom brzinom proizvodnja električne energije iz solarnih izvora postala je 41 odsto jeftinija od najjeftinijeg oblika energije dobijene iz fosilnih goriva, dok je energija vjetra čak 53 odsto povoljnija.
Pored toga, inženjerske inovacije u dizajnu baterija – kako za pogon vozila tako i za skladištenje električne energije – vjerovatno će u narednoj deceniji, ili čak i ranije, učiniti proizvodnju energije zasnovanu na ugljeniku ekonomski neisplativom.
Tokom administracije Džoa Bajdena, Vašington je uložio oko bilion dolara u finansiranje prvih koraka Amerike ka budućnosti zasnovanoj na zelenoj energiji. Međutim, čim se Donald Tramp vratio u Bijelu kuću u januaru 2025. godine, počeo je da guši tu tek rođenu inicijativu već u njenoj kolijevci čitavim nizom predsjedničkih uredbi – obustavljajući izgradnju priobalnih vjetroparkova, ukidajući poreske olakšice za električna vozila i otvarajući ogromna područja američkog priobalnog pojasa za nova bušenja nafte i prirodnog gasa.
U međuvremenu, Kina je tokom 2025. godine povećala ukupne proizvodne kapacitete električne energije za 16 odsto, pri čemu su solarna i vjetroenergija činile polovinu tog rasta. I baš kao što već sada proizvodi oko 80 odsto svjetske ponude solarnih panela, Kina je zahvaljujući nedavnim inovacijama u tehnologiji baterija za električna vozila dostigla i oko 70 odsto ukupne svjetske proizvodnje električnih automobila.
Dok je kineska automobilska industrija tokom posljednjih pet godina naglo napredovala i 2025. godine dostigla 24 odsto svjetske proizvodnje automobila (uz projekciju da će za samo još četiri godine dostići 35 odsto), udio Detroita pao je na svega 16 odsto. Tome je, između ostalog, doprinijelo i skupo povlačenje američke industrije iz proizvodnje električnih vozila nakon Trampovog povratka na vlast.
S obzirom na brzi napredak u dometu baterija, vremenu potrebnom za punjenje i njihovoj otpornosti na različite temperature, samo je pitanje vremena kada će jeftini automobili koji silaze sa proizvodnih traka ogromnih kineskih robotizovanih fabrika potisnuti tradicionalne brendove i zavladati svjetskim tržištem automobila.
Pošto se automobilska industrija Detroita, najveći proizvodni sektor američke privrede, već sada bori za opstanak – zajedno sa drugim industrijama koje zavise od sve skupljih goriva dobijenih iz fosilnih izvora – budućnost velikog dijela američke proizvodnje izgleda sve mračnije.
Posljedice američkog opadanja
Da, svijet Pax Americana iz prošlog vijeka – mada imperijalna Amerika nikada nije uspjela u potpunosti izbjeći ratove – sada pripada prošlosti. Ali svijet bez aktivnog američkog međunarodnog vođstva neće nužno biti bolje mjesto.
Bez jedne supersile ili grupe supersila koje bi davale težinu inače nemoćnim rezolucijama Ujedinjenih nacija, međunarodni odnosi u poretku poslije američke dominacije vjerovatno će postati složeniji i, sasvim moguće, skloniji sukobima.
U novom multipolarnom svijetu, koji bi mogao nastati već u narednoj deceniji – ako ne i ranije – čak će se i velike sile poput Sjedinjenih Država i Kine sve više oslanjati na svoju moć u neposrednom regionalnom okruženju.
Dok će pojedine oblasti svijeta biti opterećene lokalnim suparništvima – Peking protiv Tokija u Istočnoj Aziji, Ankara protiv Kaira i Rijada na Bliskom istoku – regionalne organizacije poput ASEAN, Mercosur i European Union vjerovatno će igrati sve važniju ulogu u postizanju diplomatskog konsenzusa i posredovanju u lokalnim krizama.
Umjesto bipolarnog rivalstva iz vremena starog Hladnog rata ili intervencija predvođenih Amerikom u Avganistanu, Panami ili Kuvajtu tokom razdoblja njene unipolarne moći, budućnost bi mogla donijeti ogorčene lokalne ratove između regionalnih suparnika. Takvi sukobi vodili bi se oko spornih granica, kontrole nad mineralnim bogatstvima, prava na vodne resurse ili zbog sve većeg broja izbjeglica izazvanih klimatskim promjenama.
Da navedemo samo jedan primjer: Etiopija, sušna, kontinentalna i prenaseljena država u Istočnoj Africi sa oko 140 miliona stanovnika, suočava se sa potencijalnim sukobima sa Egiptom oko izvora Nila, sa Eritrejom oko pristupa morskim lukama i sa Somalijom zbog statusa otcijepljene države Somalilend.
Iako njihov obim može biti ograničen, regionalni ratovi mogu izazvati strahovita ljudska stradanja. To pokazuje Drugi kongoanski rat (1998-2003), koji je opustošio istočni Kongo, dok su se susjedne države poput Ruande i paravojne grupe, kao što je zloglasna milicija M-23, borile za kontrolu nad mineralnim bogatstvima. U tom sukobu, prema procjenama, poginulo je oko 5,4 miliona ljudi, što ga čini najkrvavijim – iako jednim od najmanje zapaženih – oružanih sukoba od završetka Drugog svjetskog rata.
Čak i danas, više od dvadeset godina kasnije, različite oružane grupe nastavljaju borbu za kontrolu nad istočnim Kongom, zauzimaju gradove i primoravaju stotine hiljada ljudi na izbjeglištvo, pri čemu broj raseljenih premašuje milion.
Na široj međunarodnoj sceni, institucije koje su Sjedinjene Države stvorile na vrhuncu svoje moći četrdesetih godina prošlog vijeka – Ujedinjene nacije, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija – mogle bi preživjeti i u novom poretku.
Međutim, liberalna međunarodna načela koja su nekada inspirisala poredak predvođen Vašingtonom – ljudska prava, humanitarna pomoć, poštovanje prava izbjeglica, prava žena i nepovredivost državnog suvereniteta – vjerovatno će postepeno gubiti značaj, čak i kao ideali kojima se teži. Uostalom, taj proces je već vidljiv u Americi Donalda Trampa.
To bi nesumnjivo predstavljalo stvarni gubitak. Na kraju krajeva, čak i u okvirima sadašnjeg svjetskog poretka, spoj zapadne razvojne pomoći, kineskog ekonomskog rasta i kredita Svjetske banke doveo je do dramatičnog smanjenja udjela svjetske populacije koja živi u „ekstremnom siromaštvu“ – sa 44 odsto 1981. godine na svega 9 odsto 2019.
Danas, međutim, dok predvodi zapadne zemlje u preusmjeravanju sredstava sa razvojne i humanitarne pomoći na vojnu potrošnju, druga Trampova administracija već je ukinula United States Agency for International Development, čime je značajno smanjena globalna pomoć u hrani i lijekovima. Prema nekim procjenama, to bi do 2030. godine moglo doprinijeti dodatnim milionima smrtnih slučajeva širom svijeta.
Takvi humanitarni napori, kao i principi na kojima su počivali, već ustupaju mjesto daleko transakcionijem međunarodnom poretku, kakav danas u velikoj mjeri oličava kineska spoljna politika – politika zasnovana na uzajamnom interesu i pragmatičnoj koristi, uz relativno malo pozivanja na etička načela i univerzalne vrijednosti.
Jedno od najvećih dostignuća starog poretka predvođenog Vašingtonom – izbjegavanje svjetskog rata između velikih sila tokom više od osam decenija – moglo bi u narednim godinama biti izloženo sve većim iskušenjima.
Umjesto da udružuju ograničene resurse kako bi se suočile sa izazovom klimatskih promjena, vodeće svjetske sile nastavljaju da povećavaju vojne budžete. Samo tokom 2023. godine izdvajanja za nuklearno naoružanje porasla su za 13 odsto.
Nastojeći da održe korak sa Kinom i Rusijom u nadmetanju velikih sila koje sve više poprima obrise novog Hladnog rata, Sjedinjene Države su još 2010. godine pokrenule obiman program modernizacije svoje nuklearne trijade, čiji se troškovi u narednih trideset godina procjenjuju na oko 1,7 biliona dolara.
Istovremeno, činjenica da je nuklearno naoružana Sjeverna Koreja ostala nedodirnuta, dok je Iran pretrpio razorne udare, svakako će podstaći i srednje velike države da traže sigurnost u posjedovanju nuklearnog oružja. To bi moglo dovesti do opasnog širenja arsenala sposobnih da ugroze opstanak čitave civilizacije.
Kada se sagledaju sve promjene koje bi mogle pratiti Trampovo povlačenje Vašingtona sa pozicije globalnog lidera, stiče se utisak da bi svijet, pomalo paradoksalno, u godinama koje dolaze mogao imati razloga da žali za nestankom američkog svjetskog poretka.
Možda je to posljedica odrastanja u bazama američke vojske, gdje je patriotizam bio sveprisutan. Možda je to način na koji sam kao dijete idealizovao svoga oca kada se vratio iz Korejskog rata, gdje se borio protiv komunizma. A možda i navika da svakoga dana pozdravljam američku zastavu u učionici gospođe Stejbler u šestom razredu. Bilo da moj stav proizlazi iz tih ličnih iskustava ili iz profesionalnog obrazovanja istoričara koji proučava imperije, prilično sam siguran da je američka imperijalna epoha, u uskim okvirima koje imperijalizam uopšte dozvoljava, ipak pružila svijetu barem izvjesnu šansu za napredak.
Uprkos brojnim prekoračenjima, protivrječnostima i čestom neuspjehu da ostane dosljedna vlastitim načelima, imperijalna Amerika je ovom svijetu ponudila više mogućnosti za promjene nego velike sile koje su joj prethodile, a možda i više nego one koje bi je mogle naslijediti.
Zato bih, iz svih tih razloga, rekao:
„Requiescat in pace — počivaj u miru, Pax Americana. Nedostajaćeš nam.“
Alfred V. Mekoj je redovni saradnik TomDispatch-a i profesor istorije na University of Wisconsin–Madison. Autor je knjiga In the Shadows of the American Century i To Govern the Globe. Njegova najnovija knjiga je Cold War on Five Continents.
Izvor: TomDispatch
