Piše: Redakcija
Podgoričke Vijesti prenose izjavu Jevta Erakovića, potpredsjednika i poslanika DPS, u kojoj on tvrdi da su Andrija Mandić i poslanici NSD, zarad zadržavanja funkcija i fotelja, glasali za zakon u kom se jasno konstatuje da je 1918. godine Aleksandar Karađorđević izvršio nasilnu aneksiju Crne Gore. Naizgled, vješt manevar difamacije srpske politike u Crnoj Gori i njenog svođenja na karijerizam i oportunizam. Problem je, međutim, što Eraković – laže i manipuliše.
Naime, Zakon o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš izglasan je još 2011. godine, kada je crnogorskim parlamentom predsjedavao Ranko Krivokapić. U prvom članu tog zakona nalazi se zlosrećno odabrana sintagma „nasilna aneksija“, koja ne uvažava slojevitost tog traumatičnog istorijskog događaja koji je podijelio Crnogorce na one kojima je taj čin bio nasilan i na one za koje je aneksija bila dobrovoljna.
Prije nekoliko dana crnogorska skupština glasala je za usvajanje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš. Predlagač tog prijedloga ni u jednom članu niti paragrafu nije se bavio kvalifikacijom istorijskih činjenica, već se prijedlog skoro isključivo bavi pitanjem finansijskog upravljanja vraćenom imovinom i dodatno utvrđuje prava i obaveze potomaka dinastije Petrović-Njegoš u pogledu raspolaganja vraćenom imovinom, te dodatno osnažuje status države Crne Gore kao jedinog mogućeg kupca te imovine, ukoliko dođe do njene prodaje.
Andrija Mandić i ostali zastupnici iz njegove partije, dakle, nisu glasali za „nasilnu aneksiju“, već za funkcionalnu i potrebnu dopunu davno izglasanog zakona. Alternativa tome bilo je uskraćivanje glasa predloženoj izmjeni i dopuni zakona, na štetu države Crne Gore a to bi, složićemo se, bila prevelika cijena za tjeranje inata zbog jedne zlosrećne sintagme u zakonu izglasanom prije čitavih deceniju i po.
Erakovićeva izjava osvjetljava dva bitna momenta. Prvo, da on kao parlamentarni deputat, nije upoznat sa sadržajem predmetnog prijedloga o kom se glasalo, čime je demonstrirao sramotan nemar prema svojim parlamentarnim obavezama i, drugo, da njegovo potezanje istorijskih dubioza tamo gdje je riječ o finansijskom menadžmentu i vlasničkim odnosima svjedoči o najdubljoj prirodi đukanovićizma kao političkog modela, poznatog po dugogodišnjem nimalo domaćinskom upravljanju Crnom Gorom kao partijskom prćijom.
A taj se model svodi na zamajavanje javnosti istorijskim, ideološkim i propagandnim zađevicama, kako bi se javnosti zamaglio uvid u transparentno poslovanje države. Upravo zato Mandićev glas za predložene, i potrebne, izmjene i dopune jednog starog i nevješto sročenog zakona, predstavlja čin visoke političke svijesti i odgovornosti, odnosno čin političara koji je zarad trenutne i buduće dobrobiti države Crne Gore voljan preći preko jedne zlosrećne sintagme iz prošlosti.
