Piše: Miloš Lalatović
Bližio se kraj starom vješcu. Znao je gdje ide. U pakao. Vječitu muku, mrak, smrad. Iako star, ali uvijek tvrdoglav i neobuzdan, odlučio je da prizove demona kome je za života služio. Požalio mu se na muke o susretu sa bliskom smrću. Demon se osmjehnu, i reče,,šta je, mislio si da ćeš ovdje vjekovati“… Nečastivi mu obeća da će mu pomoći. Ali to je podrazumijevalo dodatne usluge od starog maga.
Zaista će umrijeti, i to brzo, ali neposredno pred smrt, izgovoriće riječi koje će mu demon prenijeti, sahraniće ga, ali će svaku noć ustajati iz mrtvih, skroz sa svojim tijelom. Međutim, ova usluga nije besplatna, kao ništa kod demona. Moraće svojom magijskom silom da ubija ljude, posebno grešnike, kako bi ih što prije otpremio u pakao. Naravno, i djecu, ali nema mnogo vajde od njihove smrti, jer djeca su obično bez naročito velikih grehova, i samo bi postali mučenici. Za njih je postojao poseban tretman, učiti ih porocima od rođenja. Stari mag je odlično znao kako funcioniše razvoj grijeha kod čovjeka, počne se sa jednim, pa drugim, vidi se čemu je osoba najviše sklona, potom se svom snagom magijskim putem usresredi na put tame. Demon mu reče, od sad ćeš se zvati Nekrohumanikus.
Potpisaše dodatni pakt, pošto je mag bio i do sada u paktu sa ovim demonom.
Vremenom, počeše se dešavati iznandne smrti beskućnika, pijanica, prostitutki, ljubavnika, pa i samih vračara. Grad je bio zapanjen, što zbog smrti, ali više zbog sramote, u času kada je ona zatekla grešnike. Najgore je naravno bilo kada ugledni čovjek nenadano premine usled seksualnog opštenja sa nekom bludnicom. Počele su se dešavati i neobične stvari sa djecom, uhvati ih neobuzdana ljutina, međusobno se tuku, hoće da se poubijaju, a učitelji od naročitog ugleda pri razdvajanju djece bi dobili ozbiljne masnice po licu i drugim djelovima tijela, razbijen nos, psovke, uvrede. A radilo se o toliko strogim pedagozima da su djeca prije od straha od njih drhtala. Isto se dešavalo i sa roditeljima djece. To više nijesu bila djeca nego mali demoni. Ono što je bilo najezivije jeste da su hvatali djecu da prizivaju demone, bave se magijom, odlaze kod sumnjivih osoba ozloglašenih zbog bavljenja istom, sledbenicima Satane, kako je narod govorio.
Mada, nijesu svi bili ovakvi. Oni od kojih se najmanje očekivalo, najbolji su se pokazali. Na njih se nije moglo primijetiti bilo kakvo zlo i neobično ponašanje.
Miloš Lalatović: Ejmi Vajnhaus, svevremana umjetnica na putu pred apokalipsu
Ponekad stvarnost umije da iznenadi. U ovom mjestu je živio i dječak og dvanaest godina, ozloglašen, zbog svoje majke koja je umrla, navodno, pri vršenju nelagalnog abortusa. Otac mu se ponovo ubrzo oženio. U kući je trpio uvrede i batinjanja. Od naroda prekor što pogledom, što riječima. Da, i uvrede, posebno od djece. Bio je najčešće sam. Samoća mu je postala najbolji drug i saputnik. Nije se bojao priča koje su kružile mjestom, kao ni njihove uskogrude filosofije, zasnovane na ogovaranju, sujeverju i osuđivanju, pa i na lažima, koje su trebale da izazovu posebno uzbuđenje u ljudima.
Iz nekog razloga Necrohumicus i demon su se posebno nameračili na ovo dijete. Stvar je otišla dotle da su ubijedili ljude ionako nedobronamjerne prema dječaku, da je on kriv za sve, svu nedaću. Da mu je majka bila vještica, i da je na svog sina navodno prenijela magijsku vještinu, koju će on vremenom kako raste sve više koristiti, a naročito prema mjestu u kojem živi, jer zaista su se svi grozno ponašali prema njemu, i imao bi dovoljno razloga da im pravi pakost.
Da, dječak se zvao Zrinko. Zrinka su ispitali mjesni velikaši, kao i sud. Donijeli su presudu da je on kriv za sve, a niko nije stao na njegovu stranu, čak ni otac. Mnogi su iz rulje tražili smrtnu kaznu spaljivanjem. Ipak, protjerali su ga iz mjesta da ide gdje god želi, samo što dalje i da se nikad više ne vrati u njihov kraj.
Posle ovoga, čudni događaji su prestali. Sve se u tom mjestašcu vratilo se na svoje mjesto.
A Zrinko je otišao u duboku mračnu šumu i plakao. Ni sam ne zna koliko.
Prošle su godine. U nekadašnjem mjestu gdje je živio bio je zaboravljen. Ali, ono što je uzburkalo duhove jeste ponovno vraćanje neobičnih pojava i to učestalije i jače nego prije. Narod nije znao šta da radi. Počeli su i iseljenja, ali ni na drugim mjestima nijesu imali mira ili se nijesu ni uspjeli skućiti, jer bi prije toga doživjeli nesreću. Mjestašce je bilo obavijeno mračnim sijenkama. Ljudi su počeli da žive sa njima kao sa nečim uobičajnim. Strah nije prestajao. Pozvali su sveštenika, pa i neke iz drugih krajeva. Čitali su molitve, i tokom samih obreda dešavala su se nevjerovatne strahote. Ljudi bi počeli da laju, psuju, grokću, mjauču, duboko se smiju poput vještica, otkrivali bi mračne tajne jedni o drugima. Upravo zbog stida su rekli sveštenicima da ne dolaze više, iako su im ovi predlagali kolektivnu ispovijest.
Mještani nijesu htjeli ni da čuju. Odlučili su da pozovu maga i da se umjesto Bogu mole Satani, da ih zaobiđe nesreća. Mag im je saopštio da moraju na određeni period da žrtvuju po jedno dijete Satani, da bi nevolja prošla. Ljudi su se u početku pobunili, a onda ih je nečastivi udario takvom silinom, da su pristali na sve. Prinosili su u ritualima svoju djecu. Ali, Satanu je to samo malo zadovoljilo, tražio je da organizuju orgije javno u njegovu čast, gdje će svako sa svakim opštiti. Pa, onda je naredio samoubistva, svako malo. Ljudi su bili u strahu od sledećih zahtjeva. A Nekrohumanikus mag i demon , sa kojim su mještani i stupili u kontakt od izbavljenja, su se slatko smijali.
Angeo je u šumi došao Zrinku i rekao mu o pošasti koje je zahvatilo njegovo nekadašnje mjesto, i da Bog zbog velikih grehova želi da ga uništi, slično Sodomu ili svijetu u vrijeme pravednog Noja. Ponudio mu je mogućnost da samo on može, pošto je i sam bio odbačen od žitelja toga bogoprotivnog staništa, da im oprosti i da ih spasi, a ako ne želi, Bog će ih odmah sve uništiti.
Zrinko se sjeti djetinstva i nekih lijepih sjećanja, pa se sažali, i odgovori angelu da pristaje da spasi svoj kraj.
Angeo mu saopšti da to neće biti lako i zahtijeva žrtvu. Jadni Zrinko pristade, ne pitajući ništa. Uglavnom je trebao da siđe u nekadašnje svoje obitalište i ljudima propovijeda da se pokaju. Zrinko tako i učini.
Vratišivši se od kud su ga nekad izbačili, sve je bilo na prvi pogled isto. Ali približavajući se centru vidje grupu ljudi koji su upravo prinosili kao žrtvu jedno djetence idolu. Zrinko se veoma uznemiri, viknuvši glasno, šta radite ljudi, pobogu…
Ko si ti? Šta te briga? I tebe ćemo prinijeti na žrtvu našem bogu. I zaista, pored djeteta počeše pripremati i Zrninka kao žrtvu. U tom sa neba se pojavi mračan oblak i poče kiša.
Ali ove to ne spriječi. Vješto ispred idola svezane postaviše Zrinka i to dijete, koje su već bili pripremali u takvom teškom položaju i sa čavlama svugdje da je bol bio neizdržljiv. Nakon dva dana preminu Zrinko, a ono dijete i mnogo prije. Nad mjestom se nadvio mrak, tako da se nije znalo uopšte kad je dan a kad noć.
Narod je opet bio uznemiren. Zrinko i ono dijete u nekom momentu vaskrsnuvše i odoše na groblje. Tamo su ih dočekali beskućnici, koji su to postali jer nijesu htjeli da učestvuju u sablaznima mještana. Molitvom Zrinka, dječaja i beskućnika, Bog im otkri svu tajnu bezakonja toga mjesta preko čovjeka Nekrohumanikusa, odnosno čovjeka, koji to dobrim dijelom više nije bio. Moliše se danima Bogu da razotkrije Nekrohumanikusa i pokaže njegovo pravo lice narodu. Stari mag, vidjevši da se nešto dešava, ali po Božijem Promislu nije znao šta, mislio je da pobjegne. Kada je bio javno na trgu, građane koji su prolazili kroz tminu grada, odjednom obasja svjetlost sa neba i javi se glas ,,o, narode bezbožni, evo čovjeka, odgovornog za sve vaše nedaće, ubite ga, jer on i jeste već mrtav, samo uzima privid živog čovjeka“. Narod se toliko napuni bijesa da Nekrohumanikusa zasuše kamenjem tako da se na tom mjestu, napravi pozamašna gomila, koju niko dugo nije pokušavao da dirne.
Zrinka i njegovu družinu sa groblja ponovo vratiše i svjetlost kakva-takva zasija u tom mjestu, mada im je dugo trebalo da se oslobode demonskih zamki i iskušenja.
