Pišu: Ivan Milenković i Lenka Pavlović
Dok su ljudi oko mene težili sreći, meni je uvijek pojam slobode bio puno bitniji, važniji od sreće. Nije mi bilo teško podnijeti bol, ako je to bilo u ime slobode. Rađe bih bio bolno slobodan, nego bezbolno sretan. Moj angažman je dakle onaj za slobodu, što god to značilo
Gde god se pojavi, kad god se pojavi, ovaj vitki, elegantni i odmereni čovek uskovitla atmosferu: dovoljno je da se, bez prejake najave, s gitarom u rukama i saksofonistkinjom Anom Kovačić kraj sebe pojavi u Knez Mihajlovoj ulici pa da nastane gužva. Darko Rundek, pesnik i muzičar, opstaje na ovim (i ne samo na ovim) prostorima već gotovo pola veka. Ponešto se promenilo – boja njegove kose, na primer – ali u osnovi on ostaje ono što je i bio: veliki pesnik i veliki muzičar. Pred koncerte u Beogradu 5. i 6. juna, razgovaramo s Rundekom o receptu za umetničku dugovečnost, o savremenom svetu koji ne deluje nimalo privlačno, o tome kako se rađaju i šta znače njegove pesme, o grupi “Haustor” i o prirodi, o umetničkom i građanskom angažmanu, veštačkoj inteligenciji i neinteligenciji, o pozorištu i studentskom pokretu…
“VREME”: Vaši tekstovi i vaša muzika traju. Na prvom albumu imate pesmu koja se zove “Mjenjam se”. Nije li promena uslov trajanja?
DARKO RUNDEK: E sad, da li govorimo o promjeni djela ili autora? Može se reći da se djelo mijenja na takav način da ga se u raznim vremenima može drukčije čitati. Ima jedna prekrasna Borhesova priča. Bio neki čovjek koji je, ne znam, hiljadu devetsto dvadeset osme, recimo, krenuo ponovno pisati Don Kihota. I za tri godine je dobacio do kraja prvog poglavlja, ali sve točno, od riječi do riječi, svaka interpunkcija je tu. Pa čovječe, kaže mu pripovedač, zar ti je toliko vremena potrebno da prepišeš? A ne, kaže on, ja ne prepisujem, ja je ponovo pišem. Sada kad je pišem, to je povijesni roman. Kad ga je Servantes pisao, to je bio suvremeni roman i imao je potpuno druge konotacije. U tom smislu, dakle, djelo se mijenja u odnosu na perspektivu iz koje je pisano, i, naravno, jer ga se čita u različitim vremenima, makar je ono faktički isto. Autor se, naravno, mijenja jer se mijenja sve što je živo.
Sećate li se Borhesove “Peščane knjige”? Nikada se ne možete vratiti na istu stranicu jer ona je uvek drugačija, svako novo čitanje je različito.
Sada živimo u vremenu u kojem se mode, orijentacije, politički sistemi, puno toga, jako brzo mijenja, mijenja se percepcija svijeta. Ranije je bilo drugačije. Prije nekoliko hiljada godina u nekom tradicionalnijem društvu neki je simbol generacijama značio isto, priče su značile isto. A sada se sve ubrzalo. Do čega će to dovesti vidjet ćemo, ali historijski gledano, ovakvo ubrzanje je nova pojava. U stvari, to je nov fenomen, mislim da je on zapravo tipičan za dekadentne faze civilizacija i kultura.
Vaša “Ena”, recimo, doživela je ko zna koliko interpretacija, obrada. Nedavno ste je s jednom grupom iz Bihaća, “Jall aux yeux”, otpevali na francuskom. Da li to ista pesma koju ste napisali pre više od 40 godina?
Pa nije baš. Bio je jedan prijevod, mislim da se prevodilac zove Galjašević, odličan prevod na francuski, ali “Jall aux yeux” su se, ne znajući za njega, navikli na svoj prijevod, koji mi je manje odgovarao, bio je doslovniji, težak za izgovaranje, manje ritmičan. E, pa onda ja pjevam svoje kitice iz Galjaševićevog prijevoda, a oni iz svog. Malo su promijenili harmonsku strukturu, tako da, evo, donekle to jeste ista pjesma, donekle i nije.
Srđan Sačer je bio insistirao da se “Haustor” ne okreće toliko hitovima, dok ste vi – ako je ovo tumačenje tačno – imali malo drugačije ideju. Da li ste ikada vodila računa o tome kome se obraćate, za koga pišete?
Prvi i najveći hit “Haustora” bio je pesma “Moja prva ljubav”, koju je napisao Srđan Sačer. Da li je on to napisao s namjerom da bude hit? Mislim da ne. Napravio je to vrlo iskreno. To je pjesma koja ne udovoljava kanonima radijskog hita, predugačka je i nema strukturu koja je tipična za to. Najveći dio pjesme je instrumentalni solo, u tekstu praktički nema stereotipa, a i ako se pojavi nešto što liči na stereotip, on je u takvom kontekstu da ga ne možeš pročitati plošno.
Sačer je bio i još uvijek je – iz moje perspektive to je možda njegova najveća vrlina – dobar haiku pjesnik. On je stvarno prekrasno pisao o trenutku, o finom i sinetstetskom doživljaju, o nečem što je tipično za haiku.
E sad, tvrdnju koju prenosite u vašem pitanju i koja sugerira da sam u usporedbi sa Sačerom skloniji pisanju hitova, nisam do sada sreo. Ako praviš albume, singlove, koncerte, objektivno postaješ dio šou biznisa. Zaključak je da, ako izdaješ album, na njemu treba imati bar jednu radio-frendli pjesmu koja će privući pažnju šire publike i na ostatak albuma, koji je avanturističkiji i možda manje dopadljiv na prvi pogled. Na prvom albumu “Haustora” tu je ulogu odigrala “Moja prva ljubav”, doduše slučajno, jer je trebala ostati samo singl. Kako je pjesma “Radnička klasa odlazi u raj” ispala sa albuma, ispunila je to upražnjeno mjesto.
Na Trećem svijetu smo se uzdali u to da će naslovna pjesma ispuniti tu funkciju “hita” koji nosi album, ali smo promašili. Na tom danas vrlo cijenjenom albumu završio sam tekstove kad je gotovo sva muzika bila snimljena. Pjesmama je možda nedostajalo dinamičke veze između ta dva sloja pa je to odgodilo njegovo prepoznavanje.
Bolero je donio čitav niz pjesama koje su se utkale u kulturno tkivo ovih prostora, kao “Ena”, “Sejmeni”, “Šejn”, “Šal od svile”. Da li sam te pjesme pisao nastojeći se svidjeti nekoj ciljanoj publici? Nisam kalkulirao na taj način. Pitao sam se da li mene te pjesme diraju na mjestu koje mi je zajedničko sa ljudskom braćom i sestrama. Mogu li te pjesme baciti malo svjetla na neku zajedničku skrivenu čežnju kroz melodije i slike koje sam u mašti ili stvarnosti sam proživio…
A pesma “Radnička klasa odlazi u raj”? Budi se u pet i kreće…
… zapravo u pola četiri ujutro se budi, a kreće sa perona pet…
…ta nam pesma kaže da je gotovo s radničkom klasom, ona je istrošena, iskorišćena. Tih godina reći tako nešto nije bilo baš uobičajeno…
Tu je pjesmu napisao Sačer, odnosno taj refren, ja sam napisao ono poslije, igru na kraju, momci u plavim kapicama i ovog crnog đavola sam ja izmislio. Sačer se i dan danas deklarira kao komunist, kao marksist. On i dalje čita situaciju kroz klasnu strukturu i klasnu borbu. Ali u međuvremenu, tako se meni čini, konture klasa kakve je Marks vidio nekako su se izgubile i u najmanju ruku radnička klasa više nema tu klasnu svijest. Početkom osamdesetih to se već moglo vidjeti jer je taj potrošački mentalitet, mehanizam, kako god hoćete, razbio tu klasu, radnici više nisu bili radnička klasa, nego su postali potrošačka klasa. Da, za jeftinu robu.
Da li mislite da je nužno da umetnik bude angažovan?
Pa umjetnost se u osnovi djelila na profanu i sakralnu, tako da je sakralna po definiciji angažirana da nas dovodi u vezu sa višim silama, a profana – muzika za svadbu, nakon žetve ili nekog rada – je li ona angažirana? Mislim, ako ona slavi ljubav, ples, životnu radost… Da li je to angažman? Muzika je uvijek angažirana, ali taj angažman ne mora biti socijalan, politički, filozofski… To i nije potrebno, barem ne profanoj muzici. Sakralnoj jeste, jer ona ima veću obavezu prema svojoj svrsi.
Jasno, ali s druge strane vas ljudi doživljavaju baš kao angažovanog pesnika i muzičara, i to baš u političkom smislu. Čitav niz vaših pesama je angažovan.
Ne znam zašto, niti kako je do toga došlo. Dok su ljudi oko mene težili sreći, meni je uvijek pojam slobode bio puno bitniji, važniji od sreće. Nije mi bilo teško podnijeti bol, ako je to bilo u ime slobode. Rađe bih bio bolno slobodan, nego bezbolno sretan. Moj angažman je dakle onaj za slobodu, što god to značilo.
Studentski Memorandum o Kosovu: Stara uspavanka ili taktička mudrost?
Emigranti su takođe važna vaša tema. Godine 1991. odlazite u Pariz i tamo se susrećete s emigrantima iz čitavog sveta.
Pa, u mom iskustvu postoji prvo val emigracije vezan uz ovaj naš rat, posle toga rat u Siriji, veliki val migranata sa Bliskog istoka, sa sjevera Afrike, koji zapravo neprestano nadire. Tako da znam tu poziciju iznutra, imigrant u Parizu. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Tad sam se osjećao kao pripadnik nekog novog, apatridskog naroda i to mi je prijalo, moram priznati. Tamo u Parizu, nisam se klonio Francuza, ali dobar dio mojih prijatelji bili su Amerikanci, Englezi, ljudi s naših prostora, život ih je na razne načine dobacio do tamo… Ne znam, ideja nacije u koju se ljudi sad kunu kao da dolazi iz davnina, a u stvari je iz devetnaestog stoljeća. Tako da sam se postepeno počeo identificirati s tim nekim apatridskom plemenom, recimo, koje u velikim svjetskim metropolama postoji silom prilika, više nego s nacijom u užem smislu. S druge strane postoji neka prirodna pripadnost određenom krajoliku. Aboridžini, na primjer, nemaju osjećaj posjedovanja nekog teritorija nego odgovornost za održavanje njegovog sklada. Isto važi se i za većinu tradicionalnih kultura. Ali, nažalost, ljudi bi rado posjedovali teritorij, neki ga i iscrpili do kraja, a slabo se o njemu brinuli. Zemlja, voda, zrak, planina, šumica, oranica, rijeka, ako je s njom čovjek od malena povezan istinskom vezom, neće je lako prodati za šaku dolara.
Da li ste ulazili u rasprave s patriotama, nacionalistima?
Radije sam se klonio jer ljudima je potrebna identifikacija, od kvarta, nogometnog kluba pa nadalje. Pa, ako je to neka prirodna ljudska potreba, bilo bi od mene sasvim neprilično da je vrijeđam. Mislim, stvarno ne bih htio vrijeđati niti hrvatske nacionaliste, niti srpske, niti francuske, niti, ono, bilo koje. Dok se vežu uz neke pozitivne vrijednosti i ako im to pomaže da se identificiraju s nekom vrstom vrline. A ako postanu agresivni, što je kod nacionalizama čest slučaj, onda mi više nisu simpatični.
Da li ste vi antropološki pesimista ili antropološki optimista?
Ako mislite na sudbinu ljudske vrste na ovoj planeti, odnosnoj njenoj biosferi, onda sam pesimista, ali čuda su uvijek moguća. Naš opstanak na ovoj planeti povezan je sa isprepletenim tkivom svega živog.
Dio umjetnika ima tu privilegiju ili prokletstvo da su društveno izloženi i da imaju pristup medijima. To je velika odgovornost. Mogu otvoriti put idejama koje nisu dio vladajućeg diskursa, mogu se založiti za one skupine ljudi koji nemaju pristup medijima, mogu čak biti glas onih koji nemaju glasa: kao što su to životinje, divlje i domaće, rijeke, šume, tlo, zrak… Svi su oni dio velike zajednice na ovoj planeti i zapostavljanje njih je zapostavljanje nas samih. Nalazimo se usred šestog velikog izumiranja, ubili smo pesticidima i herbicidima više od pola kukaca, ptica, glista, divljine je sve manje, staništa svih drugih živih bića sve više prekrivaju betonom, ruše se i melju planine u potrazi za mineralima i rudama. To je u Srbiji osobito aktuelno. Tope se ledenjaci, pregrijani oceani imaju sve manje planktona koji služe za proizvodnju kisika, a sve to prolazi ispod radara mejnstrim medija… Ili, još gore, puno gore, ljudi su postali na to neosjetljivi, potpuno odvojeni od prirode kao da nisu njezin dio. Klimatske su promjene posljedica takve ljudske aktivnosti i samo pojačavaju urušavanje života na zemlji.
Aktivni ste u ekološkom pokretu?
Ovih dana smo Sanda i ja bili na ušću Mure u Dravu, koja se ulijeva u Dunav, pogledali smo već skoro dovršene mega farme pilića u blizini toka rijeke, kapaciteta dva milijuna glava godišnje. Ove industrijske farme ugrožavaju rezervate pod zaštitom Uneska. Radi se o Hrvatskoj Amazoniji, pred čijim životinjskim i biljnim bogatstvom staje dah i predstavlja možda najveće hrvatsko prirodno blago. Taj prostor je dio prekograničnog rezervata biosfere, i NATURE 2000. Uglavnom, jedna nedozvoljiva eko bomba, realno u vlasništvu ukrajinskog kralja kladionca. Dan nakon toga sudjelovali smo u Sisku na protestu protiv sličnih megafarmi i megaklaonica u Sisačko – moslavačkoj županiji. Izgleda da se pod pritiskom javnosti investitor povukao. Takve projekte, koje su odbile mnoge evropske zemlje, ne želeći njihovo zagađenje, moramo i mi odbiti, ako ne želimo postati kloakom Europe. Na sličan način, u slučaju litija na primjer, neće ga kopati u Njemačkoj nego žele u Srbiji.
Vratimo se muzici. Da li vi dekonstruišete ritmove? Ne pristajete naprosto na ono što se zove world music bez nekakvog pokrića.
Pa dobro, ali world music je već po sebi dekonstrukcija. A da ne govorim o tehno muzici o kojoj, ako znaš brojati do šesnaest, sve znaš unaprijed. Tako da world music, koja se oslanja na tradicionalne muzike, nudi jako puno repetitivnih krugova koji čine ritmičku frazu. Bio je neki prilično autentičan afrički bend koji je došao svirati u “Močvaru”, u Zagrebu, klub u kojem dođu svirati manje poznati bendovi. Bili su odlični, razumljivi i autentični.
Da li mislite da bolje razumemo muziku s prostora na kojem smo se rodili, nego s drugih strana?
Vjerojatno. Vjerojatno zbog svega onoga što smo mogli čuti u Jugoslaviji, bili smo jako ponosni na to koliko raznih melosa postoji. Kad smo svirali “Makedo”, trebalo nam je dosta truda da se opustimo i da počnemo improvizirati u tome kao nekoj bazičnoj mjeri. S druge strane, znao sam se začudit koliko mi zapravo orijentalne muzike znaju svirati u glavi, a da nikad nisam imam baš puno direktne veze sa orijentalnom muzikom, ne znam otkud to.
Ne možemo da zaobiđemo pozorište.
Zapravo me s pozorištem veže dosta stvari, ali najdulja je i najčvršća veza sa Sandom Hržić, dugogodišnjom suradnicom, u nekim stvarima učiteljicom, savjetnicom i suprugom. Majkom našeg sina. Puno razmišljanja se kristaliziralo kroz našu komunikaciju, mnoge su knjige do mene došle preko nje. Tako da je i moje kazališno iskustvo vezano uz tu našu suradnju. Meni je uvijek inspirativnije bilo neverbalno kazalište koje se veže uz tradicije mima, rituala, kazalište okrutnosti i pokreta i sve paralelne kazališne tradicije, kazališta maske, komedija dell’arte u kojoj ima mnogo improvizacije. Radio sam ipak dosta muzike za dramske predstave, stjecajem okolnosti, puno njih bilo je u Parizu. I za mnoge Sandine režije. I za predstave kompanije “Act”, na engleskom jeziku u Francuskoj. Dovodila je glumce iz Engleske, igrali su u Francuskoj. Bio je to ogoljen teatar, mnogo je putovao, a muzika je imala važnu ulogu. Bila je i scenografija i emocionalna podrška. Engleski glumci su muzički obrazovani i odlično su surađivali na songovima. I to sam uživao raditi.
Okušali ste se i kao režiser i glumac.
Kao režiseru u kazalištu meni nije bilo naročito ugodno jer nemam pedagoškog dara i moji odnosi s glumicama nisu bili laki. Kad sam radio kao režiser na radiju, odnosi su bili odlični, uradili bismo nekoliko proba, bilo je puno opuštenije. Ali kao kazališni kompozitor – to mi odlično ide, jer ipak imam skustvo i kao režiser, određeno dramaturško obrazovanje, nešto sam malo i sam glumio, pa vjerojatno iz sveg tog iskustva mogu napraviti muziku koja bolje služi dramskoj svrsi nego netko tko izlazi samo iz muzike, pa mu ta dramska svrha bude kao neko ograničenje.
Marinko M. Vučinić: Diktatura inverznosti A. Vučića, opozicione stranke i studentska lista
Kako se rađa pesma? Da li najprije imate pesmu u glavi, pa onda stiže muzika, ili imate muzički motiv na koji se onda lepe reči?
Ja sam zapravo htio pisati poeziju jer sam morao ispuniti melodiju koja mi je pala na pamet, tako da pjesme uglavnom nastaju iz muzičkih motiva, pa onda iz besmislenih slogova koji ilustriraju budući tekst. Suglasnici prate ritam fraze, samoglasnici melodiju i emociju. Oni se pojavljuju spontano i kao slučajno, ali u njima čuči zametak budučeg teksta koji po sličnosti po zvučnosti počinje da ispreda smisao. Uzbudljiv proces! I tako nastaju neke pjesme. A neke, malobrojnije, ispjevaju se same, brzo i lako.
U pozorištu ipak imate zadat okvir.
U pozorištu sam dobar u rađanju songova i to me veseli. Srećom, dobro sklapam stihove, tako da kad trebam opisati neki karakter ili neku situaciju, to budu dosta duhovite i zgodne pjesme.
“Duša gine od tišine”, napisali ste.
Da, to je moj stih, ali mislim da nije u potpunosti točan. Pitao me frend: “Kako si mogao to napisati?” Jer nema ništa za dušu boljeg od tišine. Znam to iz vlastitog iskustva. Ali u pjesmi nije riječ o tišini u kojoj nema misli i osluškivanja, nego se radi o zapuštenosti, napuštenosti, to je tišina u kojoj duše gine jer nema pažnje i ljubavi. A tišina kao tišina je za dušu dobra.
Kazali ste u jednom razgovoru: “Osjećam veliku odgovornost prema jeziku i riječi, na njemu radim dok ne mislim da se tu nastanilo nešto vrijedno razmene s drugim ljudima. I znam kada sam napisao nešto što mora potrajati”. Kada znate da je pesma gotova?
Ma ja obožavam deadline, tad znam da je gotova. On me prisili da donesem neke definitivne odluke i taj je pritisak je često kreativan.
(smeh) Imate pesmu koja se zove “Šuvar i varivo”. (Za mlađe čitaoce: Stipe Šuvar bio je hrvatski i jugoslovenski političar po čijim idejama je promenjen sistem srednjeg obrazovanja. Bio je veoma nevoljen zbog toga).
Čuo sam u međuvremenu jako lijepih stvari o Stipi Šuvaru. Moram priznati. I čujem ih sve više. On je bio simbol nekakve brutalne reforme školstva u kojem se ta naša divna građanska civilizirana gimnazija treba pretvoriti u stručnu školu za šegrte, što će, kao, zatrti našu slavnu kulturu. A zapravo, preko svjedočanstava ljudi kojima je on bio profesor, čujem lepe stvari o širini njegovih uvida, poštenju, duhovitosti, pedagoškom daru i tome što se s njim događalo nakon propasti projekta socijalizma. Bio je i ostao principijelan, pametan čovjek odan potrazi za pravednijim i humanijum društvom. Meni se čini da je samoupravni socijalizam bio jedan od valjda najnaprednijih socijalnih koncepata koji su uopće pokušani u praksi. Nažalost – to vidim i u Francuskoj recimo, gdje se drži do lokalne samouprave koja doista ima dosta moći – nije riječ o tome da ne možeš mijenjati situaciju, nego se ljudima ne da time baviti i to je problem. Samoupravni socijalizam bi divno mogao funkcionirati da se ljudima stvarno dalo sudjelovati u tijelima u kojima su mogli odlučivati o zajedničkom dobru, u kojima su mogli da biraju, da uzmu pravila i odnose u svoje ruke. Ali prevladalo je ono “da netko to radi umjesto mene”. Jednostavno, velikom broju ljudi se ne da baviti zajedničkim dobrom.
Priroda je zajedničko dobro. Ekologija zauzima važno mesto u onome što radite.
Da nema Sande, ne bi bilo ni približno toliko angažovanja. Mi smo tim u kojem nekad i moja društvena izloženost dobro dođe da bi se promovirale stvari koje ne spadaju nužno u ono po čemu sam poznat, jer vrijedno je založiti se za njih. A ljudima se ne da baviti ni vlastitom opštinom, a kamoli dobrobiti čovječanstva. Pa valjda dok im ne dogori, mislim, a i to onda opet pređe u neko srljanje. Tako stvari stoje. Kada bi na vrhu hijerarhije bili mudri ljudi koji bi procjenjivali odluke po tome koji je njihov utjecaj na dobrobit budućih sedam generacija… Kad su zajednice manje onda se ljudi mogu lakše dogovoriti jer svakodnevno dijele s prirodom sudbinu i sasvim je normalno da neće napraviti nešto loše biljkama, životinjama, zraku, zemlji i vodi od koje su egzistencijalno direktno ovisni. Aboridžinska kultura je besprekorno i bez većih promjena živjela u skladu sa svojim teritorijima i svim ostalim njihovim stanovnicima 40.000 godina
Citiraću vas još jednom: “Imamo veliki izbor”, kažete vi, “između atomske katastrofe i opšteg urušavanja života na planeti.” Sada smo smisli veštačku inteligenciju koja je, čini se, posle atomske bombe najambicioniji čovekov pokušaj da samoga sebe uništi. Da li vas to plaši? Šta muzika gubi (ili dobija) veštačkom inteligencijom?
Čovek je od svoje inteligencije već dovoljno štete napravio (smeh), da mu ne treba još da je pojača umjetno. Kreativna muzika veštačkom inteligencijom dobija neka efikasnija pomagala na nivou studijske tehnike, snimljenog zvuka i slično. Muzička industrija pak, može jeftinije proizvoditi jeftinu konfekciju… Ali bojim se da nas to sve skupa još brže udaljava od smisla i ljepote i međusobnog uvažavanja.
“Redoviti susreti s poezijom”, rekli ste, “izbace nas iz kolotečine automatskog mišljenja i opažanja, pa onda i djelovanja. Banalnost prestaje biti jedina realnost.”
Dobro sam to rekao. Daj mi, molim te, prepiši sve to skupa (smeh).
Milo Lompar: Studentska lista mora da izazove „cunami efekat“ (VIDEO)
Da li i dalje čitate?
Pa, da budem iskren, zadnje vrijeme ne čitam. Dok pročitam nove vijesti na ovom telefonu… Stalno ima nešto novog što pratim, što me zanima, ne znam, kvantna fizika, astronomija, ekologija, a samim tim kad me snimi algoritam da sam taj, onda mi isporučuje sadržaje i dok ja to odradim, ne stignem više ništa pročitati (smeh). A da, ipak, sad čitam Rilkea, Priče o dragom Bogu. To ponekad čitam Sandi naglas. Prekrasne kratke priče!
Nedvosmisleno ste, javno, podržali studentski pokret. Režim, međutim, maltretira na granici ljude iz regiona koji to javno rade.
Za sad me nisu dirali. Nisam imao problema, ali ako je to opći trend, ne znam zašto ne bi. Ono, ja ne bih volio da se nešto loše dogodi, drago mi je da nisam imao neugodnosti, ali želim da podržim studente, jer to stvarno, najiskrenije, i moram.
Izvor: Vreme
