Piše: Redakcija
Ivan Vuković, parlamentarni zastupnik DPS, našao se pod lupom javnosti nakon što je objavljena njegova privatna prepiska sa Aleksandrom Mijajlovićem, protiv kojeg je Specijalno državno tužilaštvo podiglo optužnicu za organizovani kriminal i vođenje „Grand klana“.
Vuković je u prepisci iznosio svoje političke stavove, što je njegovo legitimno pravo, ali je ujedno dogovarao i aktivnosti koje spadaju u nadležnost institucija čime je, kao tadašnji gradonačelnik Podgorice, izravno podrivao njihov rad ali je podrivao i same temelje legalizma.
Slučaj je otvorio jedno veoma bitno pitanje, ono o pravu na privatnost, i Vuković je odlučio da zaigra na tu kartu, predstavljajući sebe kao žrtvu. Stvar, međutim, nije baš tako jednostavna. Privatnost javnih ličnosti na poziciji političke moći uslovljena je i ograničena javnim interesom i to je jedna od tekovina modernih demokratskih društava među kakva sam Vuković ubraja i Crnu Goru.
A zaobilaženje institucija ili čak direktno ometanje njihovog rada, kao u slučaju sprečavanja komunalne policije da interveniše u hotelu „Podgorica“, iskorištavanje političke moći i uticaja, zapošljavanje mimo zakonske procedure, prihvatanje usluga i poklona koji ukazuju na mogućnost podmićivanja… i te kako su pitanja od javnog interesa, pogotovo kada se posmatraju u kontekstu organizovanog kriminala i tekuće istrage.
Vuković je donekle u pravu u dvije stvari: kada tvrdi da je Mijajloviću još uvijek nije izrečena presuda i da mu javnost i mediji ne bi smjeli presuđivati prije suda, te kada tvrdi da prepiska pokazuje kako on nije mijenjao svoje političke stavove. To, međutim, nema nikakav značaj niti vrijednost u suočavanju sa pitanjem javnog interesa.
Javnost, kao politički subjekt u najširem smislu, nije pozvana da vodi istrage i donosi presude, ali ona ima svako moguće pravo da stekne uvid u ponašanje i djelovanje svojih izabranih političkih predstavnika. Kada bi javnost bila osuđena da se o tom ponašanju i djelovanju informiše isključivo iz izjava koje političari daju sami o sebi, to bi predstavljalo početak političke desubjektivizacije javnosti.
Vuković lukavo igra na ideološku i identitarnu kartu kao adute, računajući da će ga istomišljenici uzeti u zaštitu kao nesmiljenog branioca Crne Gore pred „četničkim“ nasrtajima. Ali te ideološko-identitarne razmirice od drugorazrednog su značaja pred činjenicom da je on, kao izabrani predstavnik tada izvršne, a sada zakonodavne vlasti, održavao kontakte sa čovjekom optuženim za organizovani kriminal i da sadržaj njegove komunikacije sa optuženikom ukazuje na veoma izglednu mogućnost koruptivnog djelovanja i podrivanja institucionalizma i legalizma.
Posao je nadležnog tužilaštva i suda da utvrde da li je u Vukovićevom djelovanju bilo elemenata krivičnog djela, ali javnost ima svako moguće pravo da razmatra dostupne informacije, između ostalog i zato što ta javnost plaća Vukovića, a ne on nju i zato što Vukovićevo djelovanje ima ogroman uticaj i posljedice na tu javnost i njene interese.
A ono što je zaista bitno u čitavom ovom slučaju, jeste pitanje da li će nadležne institucije u Crnoj Gori imati volje, snage i umijeća da se uhvate u koštac sa Đukanovićevom koruptivnom hobotnicom, čiji su pipci duboko ušli u tkivo crnogorskog društva, toliko duboko da ih je bilo nemoguće odstraniti pukim skidanjem DPS sa vlasti.
