Piše: M. D.
Život Svetog Vasilija Ostroškog Čudotvorca — slava mu i milost — već je sam po sebi jedna velika litija.
Od prvog koraka, od onoga časa kada su ga roditelji, strepeći da ga ne stigne strašni „danak u krvi“, kao dvanaestogodišnjeg dječaka sklonili u Manastir Zavala, tadašnji Stojan Jovanović započinje svoje sveto hodočašće ka onome što će kasnije postati — Sveti Vasilije Ostroški.
To nije bio put samo jednog čovjeka, nego put čitavog naroda. Put stradanja i uzrastanja, put na kome se, kako je zapisao Milan Kašanin, „nisu samo kosti sejale, nego i misli“. Njegove riječi: „Nismo, mi, tražeći izlaz na svetsku scenu, uzalud išli od Studenice do Hilandara i od Hilandara do Sentandreje, ni putem sejali samo kosti; sejali smo i misli“, kao da na naročit način opisuju i život Ostroškog Čudotvorca. Jer i Sveti Vasilije je svojim životom ostavljao trag ne samo u kamenu i vremenu, već u dušama ljudi.
Za naše podneblje, za naš narod i naše duhovno pamćenje, posebno je dragocjen onaj trenutak kada su ga u Bjelopavlićima umolili naši preci da ostane među nama. Nijesu mu nudili bogatstva ovoga svijeta, već ono što su imali i što je od zemlje i truda: mjeru pšenice za održavanje Crkve. I taj zavjet nije ostao samo priča iz prošlosti. Ta pšenica i danas klija. Klija u hramovima, u domovima, u molitvama i u sabornosti naroda. Jer što se Bogu daje — Bogu se i pozajmljuje, a Božija milost uvijek uzvraća umnoženo.
Najljepše se ta milost i sabornost vide tokom svetovasilijevske litije 12. maja. Tada se narod ne okuplja samo radi običaja, nego radi žive potrebe srca da bude zajedno. U tom litijskom hodu čovjek iznova osjeti da pripada narodu koji se ne mjeri brojem, nego ljubavlju i vjerom. Vidimo i one koje poznajemo čitav život, ali i lica koja nikada ranije nijesmo sreli — a ipak im se radujemo kao najrođenijima. Kao da nas ne spaja samo put, nego nešto dublje i starije od nas samih.
Zato svetovasilijevska litija nije samo hod ulicama. To je hod kroz vrijeme, kroz pamćenje i kroz dušu naroda. I možda upravo u tome leži najveće čudo Svetog Vasilija Ostroškog — što i danas sabira, miri, ukrepljuje i uči da smo najbliži jedni drugima onda kada zajedno hodimo ka svetinji.
