Piše: Milica Bakrač
Jovanu,
Gle, Pupoljka na odru! Sav predivan i tih…
Čedan, očešljan, mio i ćutljiv kao stih
iz drevne knjige tužne koja se silno voli,
Pupoljak sanja snove i ništa ga ne boli,
ni lat, ni cvat, ni polen, ni nježje, niti duša,
Pupoljče gospodstveno sni i Gospoda sluša,
i očev jav dobrote, dok ga na Nebo prati,
i majčin tihi ropac, da im ponekad svrati,
da im napuni ruke, da im obasja dom,
Pupoljak, gle, na odru – u čudnom sanku svom,
predivan, nježan, mio, međ ružama Ljepota,
danas je najljepši Svjedok trošnog zemnog života.
Pupoljak kroz san gazi. Pjevajte tiho, tiše,
u polju pupolja čednih jedan je Anđeo više.
