Piše: Jasna Ivanović
Neko je jutros ustao nemajući pojma da je hladan talas planinskog vjetra dunuo taman pošto su limunovi uspjeli da iz cvijeta zametnu plod. Da je dan ranije, ne bi se trudni cvijet uspio vjetru oduprijeti i na grani održati.
Bog sami zna koliko je majki danas korilo svoje sinove zbog neopranih zuba, prljavih čarapa i nedoličnog ponašanja, preskačući radost što su im djeca naprosto živa i ruci dostupna, što neće proći dugo a istom će rukom rukom od djeteta na dar primiti cvijet.
Mora da je na svijetu više onih što nikad nisu vidjeli sliku ,,Ranjeni anđeo“, na kojoj je Hugo Simberg bojom opjevao anđela na nosilima i dva mučna a s mukom pomirena seljaka koji ga nose. Je li se to zbilo posle bitke? Hoće li svenuti u ruci anđela visibabe?
Jasna Ivanović: Od Božića do kopriva – bilje prosto, kraljevsko i zadušno
Ima li u Crnoj Gori onih koji u danima sjećanja na proboj jasenovačkih logoraša, danima vaskršnjim, nisu sebe i svoju djecu zamislili u toj pustoši iz koje je život vaskrsao a potom i procvjetao najveći kameni cvijet na svijetu?
Nešto malo dana zatim godišnjica je pogibije djece na murinskom mostu. Znamo li im imena, da ih šapćući pomenemo nad voštanicama, na mjestu grobnom i cvjetnom?
Gotovo je svako u Crnoj Gori potonjih dana vidio fotografiju Željka Draškovića, kojom je zamrznut tren djeteta na odru, opelo za dječaka u Podgoričkom sabornom hramu. Čini se da samo spava, postelja bijela i svilena, a usnuo je uz krilo Gospodnje, gdje ga više neće dotaći ruke već samo molitve roditeljske.
Kud nas svakom mudrošću napajaš, Bože, Ti kojemu je sve moguće, i kud si anđele među nas grešne postavio, poduči nas i ovoj strašnoj vještini – kako da anđele na nosilima vidamo, kako da ih usnule u grob vječni polažemo, mučno no s mukom pomireni, s vjerom da su na mjestu svijetlom, na mjestu cvjetnom, odakle odbježe bol, tuga i uzdisanje.
