Piše: Oliver Janković
U susret predstojećem Mundijalu u Sjevernoj Americi, koji počinje za nepuna dva mjeseca, redakcija Žurnala će evocirati uspomene jednog 50-godišnjaka, na sve prethodne mundijale, koje su on i njegovi vršnjaci mogli da zapamte. Večeras se vraćamo u 1990. i Mundijal u Italiji. Poput dva prethodna, i ovaj mundijal je održan u latinsko-mediteranskom ambijentu koji voli fudbal, pa je atmosfera na stadionima, od Kaljarija i Palerma na jugu, do Udina i Milana na sjeveru bila praznična u gotovo svakoj utakmici.
Među 24 zemlje učesnice, posljednji put će nastupiti SSSR, Čehoslovačka i SFRJ, jer će uslijediti unutrašnji politički raspad ili razlaz ovih zemalja. Takođe, posljednji put će nastupiti Zapadna Njemačka (koja će ovdje u Italiji osvojiti svoju treću svjetsku titulu, poslije 1954. i 1974.) i koja će se, u jesen iste godine politički ujediniti sa bivšom komunističkom, Istočnom Njemačkom. Ovamo raspad, tamo ujedinjenje – i to nešto govori. No, vratimo se fudbalu.
Pomenuta Njemačka je odigrala svoje treće uzastopno finale (već smo opisali njihove poraze u finalima 1982 i 1986), a nasuprot sebe je ponovo imala Argentinu (kojoj će to biti treće finale od posljednja 4 mundijala na kojima je nastupila: 1978 – 1990). I tu se zbilja vidi svjetska dominacija obje ove reprezentacije, u opisanom periodu. Ali zvijezda ovog šampionata svijeta (a svaki šampionat svijeta u fudbalu ima svoju zvijezdu) ne dolazi ni od jedne reprezentacije koja se domogla finala, nego od trećeplasiranog domaćina Italije. Riječ je o njenom centarforu, Sicilijancu Salvatoreu Totu Skilaćiju. Od 7 golova koje je ikada dao u reprezentativnom dresu, Toto je 6 dao na ovom prvenstvu! Može se reći da je sve u njegovom (fudbalskom) životu, prije i poslije Mundijala 1990 bila manje-više prava anonimnost. A i ovdje je od selektora Vićinija pozvan kao moguća zamjena, kao čovjek predviđen da sjedi na klupi. Međutim, fudbalska sudbina mu je dodijelila aktivnu titulu heroja, ili što bi njegovo ime reklo „spasioca“ nacije…
VAR SOBA: 40 godina Mundijala – 1986. bajka na stadionu „Asteka“
Ulazak sa klupe u legendu
Italijanima nije dobro išlo na premijernom meču protiv Austrije na Olimpijskom stadionu u Rimu. Nervoznih i dosadnih 0:0 prekinuo je ulazak rezerviste Skilaćija koji je, iako niži od austrijskih odbrambenih igrača, glavom pogodio mrežu protivnika i donio domaćinu prvu pobjedu. Uslijedio je prvi od dva gola Italije protiv Čehoslovačke, u njegovoj izvedbi, opet glavom. Zatim, prvi od dva gola protiv Urugvaja u osmini finala, volej u trku; pa jedini, odlučujući gol protiv Irske u četvrtfinalu, kada je odbijenu loptu sproveo nogom u mrežu. Sve te utakmice su odigrane na istom rimskom stadionu „Olimpiko“ i u skladu sa zvaničnom himnom ovog takmičenja, italijanska javnost je ove večeri nazvala „Notti Magiche di Toto Schillaci“. Na talasu ovog čuda od čovjeka, italijanska reprezentacija sa još puno velikih zvijezda (većinom igrači dotadašnjeg trostrukog šampiona Evrope Milana) domogla se polufinala Svjetskog prvenstva na takmičenju kod svoje kuće.
Ostatak svijeta je gledao labudovu pjesmu Čehoslovačke i Jugoslavije, dvije nekadašnje fudbalske sile. Obje ove selekcije su došle do četvrt-finala Mundijala u Italiji. Česi su imali svog heroja Tomaša Skuravija sa 5 pogodaka, drugog na listi strijelaca iza Skilaćija. Jugoslavija je slavila Dragana Stojkovića Piksija, koji je u osmini-finala sa dva nezaboravna gola izbacio Španiju, a u četvrt-finalu svojim driblinzima i pasovima bacio Maradoninu Argentinu na koljena. Nedostajali su santimetri da Savićević pogodi gol iz peterca, poslije Piksijevog centaršuta, ili da Piksi, prilikom izvođenja penala, ne pogodi prečku… Ovako, polufinale je ostao san, a Jugoslaviju je čekao krvavi rat. I danas ima onih koji vjeruju da bi se taj rat izbjegao, da je fudbalski tim „plavih“ prošao penal-rulet protiv „gaučosa“ i da je stigao do finala sa Njemcima, da im se osveti za poraz u prvom kolu i osvoji ono što će godinu dana potom osvojiti FK Crvena Zvezda, u istoj toj Italiji, titulu šampiona!
I ovaj mundijal će se pamtiti po neočekivanom ispadanju još jedne moćne brazilske postave (Dunga, Kareka, Aldair, Miler…), zahvaljujući novoj Maradoninoj čaroliji i pasu prema Kaniđi, koji je od gotovo izgubljene utakmice (koliko samo stativa i prečki je pogodio Brazil) donio pobjedu Argentini u južno-američkom derbiju. Međutim, jednaku pažnju na ovom prvenstvu skrenula je na sebe reprezentacija Kameruna, prva afrička ekipa koja se plasirala u četvrtfinale Mundijala, i tamo „imala Engleze u šaci“ vođstvom 2:1 do pred kraj meča kada su ih sopstveno neiskustvo i iskustvo Gerija Linekera eliminisali u produžecima. Kamerunski veteran Rože Mila (koji je igrao još u Španiji 82 kada su Kamerunci neporaženi otišli kući), gotovo je sam pobjedio Rumuniju u grupi, i eliminisao Kolumbiju u osmini-finala. Kada su Kamerunci poveli protiv Engleza u četvrt-finalu, jugoslovenski TV komentator je uzviknuo: „Sada Englezi proklinju ser Dejvida Livingstona i druge istraživače Afrike, što su ikada otkrili ove krajeve ostatku svijeta“!
VAR SOBA: 40 godina Mundijala – 1982. legendarni Paolo Rosi!
Repriza meksičkog finala
Ni prije ni poslije Italije 1990, nije se desilo da se ponove isti akteri finala poslije 4 godine. A nije izgledalo na početku turnir na Apeninima da će tako biti. Njemci su krenuli furiozno u grupi, pa zatim eliminisali Holanđane – prvake Evrope (koji nijesu ličili na sebe iako su igrali sa svim svojim zvijezdama), i lako došli do polufinala gdje ih je čekala Engleska. A na drugoj strani Argentinci su djelovali umorno, nepovezano, sa Maradonom koji nije bio onaj iz Meksika, ne u onom fokusu i izdanju. Na otvaranju prvenstva izgubili su od Kameruna, pa onda na jedvite jade pored Rusa i Rumuna prošli grupu. U osmini-finala Brazil je bio bolji, mnogo bolji, ali je presudio pomenuti momenat sa Maradonom i Kaniđom. U četvrt-finalu je od njih bila bolja Jugoslavija sa (isključenim) igračem manje. Na penal-ruletu Ivković je Maradoni odbranio penal, a Osimov tim nije spasilo ni to što su Argentinci promašili i još jedan penal pored toga. Na ovoj „našoj“ strani, pored Piksija, promašili su Brnović i Hadžibegić.
Sve je ukazivalo da je Italija favorit u polufinalu. Sve osim promjene mjesta igranja. Nije se naime igralo u Rimu, nego u Napulju – Maradoninom gradu. Italija je povela golom, znate već, Skilaćija. Opet se našao na pravom mjestu da ubaci odbijenu loptu. Ali, nije ih išlo sa drugim golom. A ako nije njih, jeste Argentinu sa golom izjednačenja. Kaniđa je naplatio za poraz iz Španije, vrlo spretnim golom glavom. Uslijedili su penali koje su Argentinci šutirali mnogo bolje nego protiv Jugoslavije, a Italijani – očajno. U borbi za treće mjesto Skilaći će postići još jedan, šesti po redu, gol za Italiju i za utješnu pobjedu zemlje koja je očekivala trofej kod kuće, kao davne 1934. Druga polufinalna utakmica između Engleske i Njemačke bila je pravi praznik fudbala. Prštalo je na sve strane, bez garda i respekta. Poveli su Njemci dosta srećnim golom, gdje je odbijena lopta prevarila Šiltona, a izjednačili Englezi golom Linekera koji (kad ga vidite na YouTube) jasno pokazuje kako izgleda i šta treba da zna vrhunski centarfor. Uslijedili su penali, koji su potvrdili Linekerovu izreku o tome kakva je igra fudbal: uvjek na kraju pobjede Njemci.
Tako se desilo i u finalu. Mnogo bolja Njemačka. Mnogo nervozna Argentina. Dosta faulova i kartona. Ružan meč, koga je odlučio penal dosuđen zbog prekršaja Sensinija nad Felerom. Ako to i nije bilo za penal, jeste možda nekoliko situacija prije toga. Breme je tukao neodbranjivo, čak i za jednog od junaka ovog Mundijala, argentinskog golmana Gojkoečeu. Ovom pobjedom su Njemci, na vječitoj listi sustigli Italiju i Brazil sa po tri osvojene titule prvaka svijeta. S tim što su imali više drugih mjesta u odnosu na Italijane i Brazilce, i s tim što će nakon ovog mundijala Brazil otvoriti novu epohu svoje vladavine fudbalskim svijetom.
