Piše: Elis Bektaš
Na južnoslovenskom političkom prostoru Sjedinjene Američke Države se, još od vremena kada je na čelu te neoimperije sjedio Vudrou Vilson, posmatraju ne kao država već kao gospodar sudbine. Ovdašnja poslovično primitivna i predmoderna politička kultura stoga se nikada nije potrudila da shvati Ameriku i njene unutrašnje konflikte i dihotomije, već je birala pojednostavljeni pogled na stvar. Ljevičari su po pravilu bili naklonjeniji demokratskim predsjednicima, dok su se konzervativci i desničari prepoznavali po naklonosti za one republikanske, ali i sa takvom ocjenom valja biti oprezan i uzeti je samo uslovno jer je, recimo, bošnjačka desnica svoju sudbinu spremno prepustila u ruke Klintonu i njegovim demokratama.
Jedni vjeruju u Donalda Trampa, u njegovu galamu, njegove prijetnje, u njegovu neotesanost i sirovu, ali ujedno i karikaturalnu, projekciju moći. U toj buci prepoznaju snagu, u bijesu odlučnost, a u prostoti iskrenost. Drugi biraju da vjeruju u onu drugu Ameriku, onu oličenu u Bilu Klintonu, u njegove uglađene govore, osmijehe, u riječi o slobodi, pravima i demokratiji. U tu ispeglanu i kozmetički dotjeranu projekciju moći koja nikada ne viče ali zato veoma precizno i nemilosrdno djeluje. I koja, dok govori o vrijednostima i slobodama, proizvodi ratove i stradavanja jednako efikasno kao i ona republikanska Amerika.
I jedni i drugi misle da vjeruju u suprotnosti. A vjeruju u isto, u vlastiti žal za monarhom kao očinskom figurom, svejedno da li je riječ o nekom od domaćih kraljeva, vizantijskim vasilevsom, osmanskim padišahom, bečkim ćesarom ili za maršalom kao nekrunisanim imperatorom. Jer iza obje Amerike u koje se ovdje tako strasno vjeruje, barem do prvog razočarenja, stoji isto: moć koja ne pita već djeluje, moć koja ne dolazi da razumije već da oblikuje. Razlika je samo u tome što Tramp i Buš Junior histerično viču, a Klinton, Obama i Bajden se smješkaju u lice dok rade potpuno istu stvar.
Danas, u postjugoslovenskom imaginarijumu, problem nije u tome šta Amerika radi, već šta beslovesna masa koja nastanjuje taj prostor vidi. A ona ne vidi politiku, jer politiku ne razumije, umjesto toga, ona vidi zaštitnika. Ne traži se razumijevanje, već gotovo rješenje, ne traži se odgovornost, već neko ko će je preuzeti. Zbog toga se bira između Trampove estradne histerije i Klintonove konfekcijske elegancije, između neotesanog i nasmiješenog gospodara, baš kao da je to pitanje estetike a ne političke, civilizacijske pa i ontološke pozicije.
Na Klintona i na Trampa, kao i na plejadu opskurnih likova u Bijeloj kući između njih dvojice, ovdje se gleda ili kao na omnipotentnog spasioca ili kao na zločinca. Istina je mnogo jednostavnija i mnogo neprijatnija. Niko od tih moćnika sa adresom Pensilvanija avenija 1600 SZ nema namjeru da rješava ovdašnje ili bilo čije druge probleme, za svakog od njih postoji samo jedno pitanje u spoljnoj politici, pitanje američke moći, dominacije i interesa. Njih ne udružuje dobrota i plemenitost prema drugima, pogotovo ne borba za vrijednosti, bez obzira da li je riječ o onim modernim ili onim tradicionalnim, jer za njih se vrijednost iskazuje isključivo kroz kurs dolara i kroz rezultate na biračkim mjestima.
Ali ih zato, pored udruženosti u imperijalnom interesu, udružuje i odgovornost za zločine. Od Klintonovog bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije, preko Bušovog napada na Irak i Afganistan, pa do Trampove shizofrene agresije na Iran, a o bezbrojnim tajnim operacijama kojima su države i njihovo stanovništvo gurani u ratove i očaj da se i ne govori.
Američki predsjednici ne rješavaju probleme, oni ih proizvode i na taj način ostvaruju svoju dominaciju na popriličnom dijelu planete. Zbog toga ovdašnje političke reprezentacije ne bi smjele prepuštati probleme ovdašnjih društava američkim predsjednicima. Ne bi smjeli, ali to ipak čine. Iz veoma prostog razloga, zato što su to ontološki kvislinzi bez okupatora, jedna posebna vrsta devijantnih otpadnika od ljudskosti brižljivo uzgajana u postjugoslovenskoj tranziciji, upravo pod američkom dirigentskom palicom. Čak i oni koji su sebe predstavljali kao protivnike SAD, bili su izravni produkt njene sive političko-propagandne mašinerije za oblikovanje poslušnika po svijetu.
Zato ne postoji supstancijalna razlika između onih koji su padali u histerični liverpulski trans pri pogledu na Klintona i onih kojima se pri pogledu na Trampa čeljust i šake stegnu a grudi nadmu od nekakvog ponosa. Još je manja razlika između političara koji su pristajali na odluke demokratske ili republikanske administracije i prikazivali ih kao vlastite. Njihove tvrdnje da su te, suštinski tuđe, odluke donijeli u interesu naroda moguće su stoga što su prethodno otupili i anestetizirali narod, a potom ga hipnotičkim postupkom ubijedili da narodni interes leži isključivo u prošlosti i da je moguće preoblikovati prošlost.
Zbog svega toga Balkan je osuđen na vječitu razočaranost, svojstvenu provincijskom duhu i kasablijskoj svijesti. U rasponu od razočaranosti Klintonom što Srbiju nije sabio u granice Beogradskog Pašaluka, pa do razočaranosti Trampom što nije poveo krstaški pohod da slovenske prostore očisti od muslimana. Ko kod da nakon Trampa zasjedne u Bijelu kuću, sa sobom garantovano donosi dvije stvari: nastavak američke imperijalne politike i svježe razočarenje za neku od balkanskih fukara.
Jedini spas leži u varljivoj i krhkoj nadi da će biračko tijelo konačno razumjeti da je Amerika imperija i globalni moćnik samo u mjeri u kojoj joj takav status priznaju bezbrojni lokalni satrapi širom planete. I da je ona sa Trampom pretvorena u globalnog pljačkaša, u Jezdu i Dafinu sa nuklearnim arsenalom. Svijet je počeo dizati glasove protiv američkog razbojništva. Da li će se i kada ovdašnji političari priključiti svijetu ili će odabrati da nastave igrati ulogu poslušnih kučkica i kvislinga bez okupatora?
