Piše: Vuk Bačanović
Posljednjih mjeseci u postjugoslovenskim društvima i dalje traje kontinuitet tridesetogodišnjeg kursa iz kolektivne amnezije: u Crnoj Gori se vodi gotovo egzistencijalna rasprava oko trobojke sa dvoglavim bijelim orlom i crvene zastave sa dvoglavim zlatnim orlom, kao da se radi o dvije različite civilizacije, a ne o neznatnim varijacijama istog simboličkog jezika; u Bosni i Hercegovini se proslave sa zastavama sa ljiljanima povodom plasmana reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo proglašavaju isključivo „muslimanskom ratnom zastavom“, baš kao da Tvrtko I Kotromanić nije postojao ili je, u najmanju ruku, bio osnivač navijačke grupe BH Fanatikos; dok se u Srbiji, u kontekstu združene borbe srpskih i bošnjačkih studenata, moglo čuti ili to isto, ili da su krst sa ocilima, dvoglavi orao ili čak šajkača puki rekviziti srpskog nacionalizma devedesetih – kao da su nastali negdje između dva TV dnevnika Miloševićeve i Karadžićeve epohe, a ne kroz vjekove složene simboličke prakse. Sve to djeluje kao neka vrsta somnambulnog hoda kroz istoriju: ljudi izmanipulisani od pokvarenih političara koji su svoje zemlje pretvorili u ponizne kolonije, intelektualnih praznoslova i propagandista; ljudi sigurnih u zaključke koji su im servirani, ali potpuno nesvjesnih konteksta u kojem se ti simboli uopšte pojavljuju.
Jer ukoliko se pažljivo pogleda cjelina srednjovjekovne heraldike i vladarske simbolike na prostoru Srpske zemlje i Primorske, Bosne i docnije Zete, postaje jasno da se ne radi o izolovanim, „nacionalnim“ sistemima, nego o jednom dinamičnom i zajedničkom vizuelnom jeziku vlasti. Kod Nemanjići taj jezik je u osnovi oblikovan vizantijskim nasljeđem: dvoglavi orao kao znak bogoustanovljene vlasti, krst kao eshatološki simbol pobjede nad smrću, te carske insignije — kruna, skiptar, labarum — koje vladara postavljaju u okvir „novog Konstantina“. Još u XIII i XIV vijeku taj sistem se otvara prema Zapadu: na novcu se pojavljuju krune sa ljiljanskim završecima, skiptri u obliku fleur-de-lis, pa čak i sam ljiljan kao znak, što pokazuje da srpski vladari ne preuzimaju jedan model, nego kombinuju više tradicija unutar iste ideologije vlasti.
Ista logika važi i za Kotromaniće. Iako su ljiljani kod njih postali najprepoznatljiviji element dinastičkog grba – jasno vidljiv na pečatima, novcu i pogrebnom plaštu kralja Tvrtko I Kotromanić – oni nisu funkcionisali izolovano. Upravo Tvrtkov svečani pečat pokazuje da je i bosanska kraljevska ideologija uključivala dvoglavog orla, dakle isti onaj simbol koji je duboko ukorijenjen u nemanjićkoj i široj vizantijskoj tradiciji. Slično tome, kod Balšića i Crnojevića dvoglavi orao ostaje dominantan znak, ali se javlja u različitim varijantama – na zastavama, pečatima i novcu – često u kombinaciji sa drugim elementima koji odražavaju lokalne i političke specifičnosti. Čak i kod Stefanice Crnojevića, kako pokazuju izvori, dvoglavi orao se javlja kao znak vlasti nad Zetom, u kontinuitetu sa prethodnim srpskim vladarskim modelom. U pogledu besmislene rasprave o bijelom ili zlatnom orlu kao nečemu navodno srpskom i crnogorskom, odnosno nemanjićkom ili crnojevićkom, valja citirati izvanrednu heraldičku studiju Dr. Marine Odak-Mihailović o heraldici Crnojevića:
Nije neobično što je Stefanica Crnojević na svojoj zastavi istakao dvoglavog orla, po uzoru na prethodne vladare koji su polagali pravo na vlast nad srpskim zemljama. U ovom slučaju, taj simbol je označavao upravo to pravo — vlast nad određenom teritorijom, prije svega Gornjom Zetom. Međutim, malo je vjerovatno da se na njegovoj zastavi vijorio zlatni dvoglavi orao na crvenoj podlozi, kako se grb Crnojevići prikazuje u tzv. ilirskim grbovnicima, u bojama koje više odgovaraju grbu despota Stefan Lazarević i srpske despotovine. Da odnos Crnojevića prema srpskoj despotovini nije bio ni jednostavan ni stabilan, pokazuje i činjenica da ih despot Stefan „nikada nije uzimao za svoje predstavnike, uvijek nesiguran u njihovu odanost“… Takođe, nije pouzdano utvrđeno zbog čega je u ilirskim grbovnicima bijela (srebrna) boja uzeta kao osnova za grb Nemanjići. Kako pokazuju dostupni izvori, Nemanjići su najčešće koristili zlatnog, zatim crvenog, a najrjeđe bijelog dvoglavog orla kao svoj vladarski amblem, što dodatno dovodi u pitanje pouzdanost kasnijih heraldičkih rekonstrukcija.
(Marina Odak-Mihailović. „Dvoglavi orao Crnojevića.“ U Zetski gospodari Crnojevići i veziri Bušatlije (XIV vijek – 1830. g.), zbornik radova sa naučnog skupa održanog na Cetinju i u Podgorici, 6. i 7. oktobra 2017. godine. Cetinje, 2019.)
Da ne bi bilo zabune, „ilirski grbovnici“ koje spominje Odak-Mihailović iz kojih crpimo znanje o pomenutim heraldičkim stilizacijama nisu nikakvi autentični srednjovjekovni dokumenti, nego zbirke grbova nastale krajem XVI i tokom XVII vijeka u habzburškom i mediteranskom kulturnom krugu, često povezane sa porodicama koje su nastojale da sebi izgrade plemićki legitimitet pozivanjem na slavnu prošlost. Oni jesu važan izvor za proučavanje ranonovovjekovne heraldičke mašte i političkih ambicija, ali nisu pouzdana fotografija srednjeg vijeka. Dakle, gotov je jednako problematično i gotovo ritualno pozivanje na „bijelog orla Nemanjića“, kada je, po svemu sudeći, najčešće bio zlatan.
U tom svjetlu, sva ta svakodnevna uzbuna oko toga „čije je šta“ počinje da liči na raspravu o vlasništvu nad zrakom. Srednjovjekovne insignije na ovom prostoru su funkcionisale kao sistem šireg levantskog i evropskog „kruženja simbola“, a ne kao zatvoreni nacionalni kodovi. Dvoglavi orao, ljiljan, krst i kraljevske insignije ne pripadaju „ekskluzivno“ nijednoj naciji u modernom smislu, nego se kreću kroz različite političke i kulturne kontekste, prilagođavajući se novim nosiocima vlasti. Njihovo izvorno značenje nije moderno nacionalno, nego prije svega eshatološko i hrišćansko u srednjovjekovnom političkom kontekstu: oni označavaju poredak koji je shvaćen kao odraz nebeskog, vlast legitimisanu Božijom voljom, i istoriju koja ima svoj konačni, spasenjski smisao. Upravo zato ti simboli funkcionišu zajedno – kao dijelovi jednog šireg, zajedničkog srednjovjekovnog horizonta – i tek naknadno, u novijim vremenima postjugoslovenskog sumraka civilizacije, bivaju „zaključani“ u uske nacionalne interpretacije koje im izvorno nisu pripadale.
Ima, naravno, nečeg ironičnog – i pomalo tužnog – u tome što se mali narodi danas nadgornjavaju oko toga čije je preuzimanje insignija nekadašnjih imperija „autentičnije“, kao da se autentičnost mjeri stepenom prisvajanja. Ali upravo bi ta ironija mogla biti i prilika: da se, umjesto beskrajnih sporova, konačno nauči nešto o stvarnoj istoriji tih simbola, o njihovom kretanju, prožimanju i zajedničkom porijeklu. Jer kada se taj sloj skine, postaje očigledno da se ne radi o odvojenim nasljeđima, nego o jednom isprepletenom simboličkom tkivu koje niko ne može ekskluzivno prisvojiti, ali u kojem svi učestvuju.
Drugim riječima – i koliko god to zvučalo brutalno jednostavno – sve su to vaše zastave, budale.
Izvor: Portal Zeta
