Piše: dr Vladan S. Bojić. advokat
Ili: Pravni ogled krize obrazloženja, odgovornosti i institucionalne ravnoteže
Pravo nije nikakav poseban sistem odluka, već sistem pravno valjanih razloga; tamo gde valjani razlozi izostanu, sudijsko uverenje se preobražava u — arbitrarnost.
Obrazloženje čuva pravni autoritet i verodostojnost izreke svake presude.
Autoritet izreke izvire iz snage obrazloženja. Auctoritas sententiae ex ratione oritur. Autoritet presude proizlazi iz razloga ili Ratio tuetur auctoritatem sententiae. /
Narrative is not reasoning. Narativ nije rasuđivanje).Obrazloženje je mesto gde sudija polaže račun razumu i pravu: kroz jasno, potpuno i proverivo izlaganje razloga i tek uz obavezno uključenje razmatranja suprotnih argumenata izreka dobija autoritet. Jer, pokazuje zašto je po pravu upravo takva i zašto drugačije ne može biti. Obrazloženje nije eksplikacija ishoda, već racionalna demonstracija: ono izlaže razloge, suočava ih sa suprotnim i, unutar standarda dokazivanja, pokazuje da je izreka pravno nužan ishod. Sudija duguje strankama ne samo odluku, već i razlog. Obrazloženje koje otvoreno suočava argumente i prot ivargumente jedini je put da se izreka pokaže kao pravično i nužno rešenje. Ratio decidendi non solum probat, sed etiam refutat. Odlučujući razlog ne samo dokazuje, već i opovrgava (Auctoritas sententiae ex ratione et refutatione contraria oritur). Autoritet presude proizlazi iz razloga i opovrgavanja suprotnog. Obrazloženje nije jednosmerno:ono utvrđuje (pro)ali i razara suprotno (contra)„ovo je po pravu – drugačije ne može.
Obrazloženje je mesto gde sudija polaže račun razumu, pravu, pravdi kroz jasno, potpuno i proverivo izlaganje i savesno suočavanje i odbacivanje suprotnih argumenata kako bi izreka dobila svoj autoritet, pokazala zašto je po pravu takva, zašto drugačija ne može biti. Istinska vrednost presude ne meri se trenutkom izricanja, već trenutkom kada strana koja je izgubila, lišena uticaja i buke, ostane sama sa obrazloženjem i prećutno, u sebi prizna: ovo je pravična mera mojih očekivanja. Samo takvo obrazloženje brani i održava presuđeno, ne silom autoriteta, već autoritetom razloga. Sve drugo su fraze, retoričke tirade i politička magla koja ne pripada pravu. Presuda je zaista doneta tek onda kada i strana koja je izgubila, čitajući razloge, u tišini prizna njenu pravičnost. (Auctoritas sententiae ex ratione oritur, non ex potestate). Autoritet presude proizlazi iz razloga, a ne iz moći.To je epistemološki test istine, etički test pravde, psihološki test odluke, jer sud mora i argumentovano razoriti suprotan argument, To je pravnička kultura i začetak jedne nove pravne doktrine, tačke: Obrazloženje kao suština pravde.
Izreka je neminovna pravna posledica obrazloženja; svaki drugačiji odnos je odstupanje od prava. Obrazloženje rađa i čuva izreku; u suprotnom je proizvoljnost. Izreka nije polazište, već logički ishod obrazloženja koje prethodi i određuje. Ako izreka prethodi obrazloženju, pravo prestaje: ostaje presuda. Sententia ex ratione necessaria sequitur. Non ex sententia ratio, sed ex ratione sententia .. Razlog ne sme biti naknadno izveden iz presude, već presuda mora proisteći iz razloga.
Slobodno sudijsko uverenje — obrazloženje i odgovornost
(Od doktrine do prakse „moglo se reći na ročištu“ i nazad)
Slobodno sudijsko uverenje je metod ocene dokaza, ono, bez formalnih dokaznih pravila,
ali u okviru zakona, logike i obrazloženja. To nije „sloboda da se odluči kako se hoće“, već sloboda u vezanosti pravom (libertas in vinculis iuris). Slobodno sudijsko uverenje nije intuicija bez argumenata, ignorisanje relevantnih tvrdnji, selektivno čitanje spisa, redukcija rasprave („moglo se reći na ročištu“), jer uvek gde nema temeljnog obrazloženja nema slobodnog uverenja, već arbitrarnosti. U rimskom pravu formalizam je valdajući (leges actiones), pa: iudex privatus lična ocena činjenica, što je početak, jer sudija nije matematički mehanizam, već razumno biće. U Srednjem veku vlada kanonsko pravo, dokazna pravila (dva svedoka) istina je formalno dokazana istina i suprotnost slobodnom sudijskom uverenju. Prosvetiteljstvo (18–19. vek) pravi ključni preokret. Posle formalnih dokaznih pravila vlada intime conviction (unutrašnje uverenje sudije).
(Civil law), slobodna ocena dokaza je pravilo ali u francuskoj doktrini uz obrazloženje i kontrolu višeg suda, a nemačkoj doktrini: freie Beweiswürdigung (ZPO §286). Common law — porota odlučuje o činjenicama a onda sudija o pravu. Slobodno sudijsko uverenje postoji, ali je podeljeno (jury vs judge) i jače je kontrolisano procedurom. U savremenoj doktrini vladajuća teorija je epistemološki metod (kako se utvrđuje istina) što ne znači diskreciju u odluci. Rosenberg, Schwab, Gottwald, Taruffo, Alexy, unose kontekst racionalnosti odlučivanja. ES: sudija mora razmotriti bitne tvrdnje stranaka, odluka mora biti reasoned judgment, ako nije to je povreda prava na pravično suđenje (čl.6 ES). Slobodno sudijsko uverenje je validno ako je logično, potpuno, dosledno, proverljivo. Sudovi često izbegavaju i ignorišu složene podneske, čime redukuju raspravu i svode: „moglo se reći na ročištu“ što je procesna degradacija i dekadencija postupka koja u korenu potire slobodno sudijsko uverenje. Odbijanje argumenata bez prethodne analize nije uverenje, već: silent dismissal, to jest, arbitrariness.
Dr Vladan S. Bojić: O jedinstvu građanskog i nacionalnog u doba histrionizma
Fingiranje je neposrednosti sudijska mantra: „stranka je mogla usmeno“ i uz to pogrešna, jer kompleksni pravni argumenti, sistemske analize, pravne sisnteze. ne mogu se svesti na usmeno izlaganje. Zato se u nerazvijenim pravosudnim sistemima, slobodno sudijsko uverenje pretvara u arbitrarnost. Uzroci su u manjku iskustva, nedovoljnim teorijskim osnovama i time posledično lošem kvalitetu obrazloženja, institucionalnoj protekciji i tolerisanju nekažnjivosti. Slobodno sudijsko uverenje tako postaje zaštitni zid od odgovornosti a odgovornost sudije — “slepa zona”. Činjenica da nema lične odgovornosti sudije za “pogrešno uverenje” ne sperčava sistem da postavi granice gruba povreda logike, ignorisanje dokaza i proizvoljnosti. Doktrina je konstituisana: sudija nije odgovoran za grešku ali jeste za arbitrarnost. Slobodno sudijsko uverenje nije pravo sudije da odlučuje po nahođenju, već obaveza da se, u odsustvu formalnih dokaznih pravila, istina utvrdi racionalnim i proverljivim putem. Ako se obrazloženje suzi. argumenti brišu, slobodno sudijsko uverenje prestaje da bude metod i postaje maska arbitrarnosti. Nema pravde bez obrazloženja. A tamo gde je sudija nedodirljiv u svom uverenju, pravo prestaje biti sistem a postaje volja. Slobodno sudijsko uverenje je proveriv racionalni metod (nije diskrecija). Evropska doktrina (freie Beweiswürdigung, §286 nemačkog ZPO) kaže: nije „sloboda bez granica“, već obaveza racionalnog zaključivanja. To ističu Rosenberg–Schwab–Gottwald (udžbenik nemačkog procesnog prava): sudija je slobodan od formalnih dokaza a vezan logikom, iskustvom, razlozima. Italijanski procesualista Michele Taruffo dodaje: istina nije „pronađena“, već racionalno konstruisana kroz dokaze i obrazloženje. Robert Alexy tu liniju produbljuje: pravna odluka mora biti racionalno opravdana (justification), ne samo doneta. Slobodno sudisjko uverenje je disciplina razuma. Rosenberg, Schwab, Gottwald ističu da sudija nije „računovođa dokaza“ već racionalni tumač. A Michele Taruffo: da se istina ne zatiče, već konstruiše kroz argumente i dokaze. Robert Alexy zahteva da odluka bude ne tek doneta već opravdana. Iz toga sledi: Iudicium sine ratione est arbitrium. Presuda bez razloga je proizvoljnost
Obrazložena presuda—„reasoned judgments“ je suština pravde ali i zloupotrebe
Standard „obrazložene presude“ razvio je ES: deo prava na pravično suđenje (čl. 6 EK). Reasoned judgment podrazumeva, odgovor na bitne tvrdnje stranaka i čini jak logičan lanac razloga (od dokaza—zaključka) uz proverivost (da više sudske instance i stranke mogu pratiti rezon). To se ne meri, već ocenjuje strukturama razloga. Obrazloženje nije ukrašavanje presude, već njena bit; bez njega—svaka odluka je neproverena tvrdnja.
Pravnu nužnost reasoned judgments vrebaju zloupotrebe. Deklarativno obrazloženje je jedno do njih, kada sud „navodi“ argumente, ali ih ne analizira putem često pročitane formule: „sud je cenio sve dokaze“ bez konkretizacije „ali je našao da su bez uticaja“. To je skriveno prećutkivanje. Kada sud ključne tvrdnje ignoriše, to je najopasniji oblik — silent dismissa, kroz pseudo-logiku, kada sud formalno povezuje rečenice bez stvarne dokazne veze i kroz redukciju rasprave kada sud što najčešće čini, složene pisane podneske devalviraju uz mantru:„moglo se usmeno na ročištu“ To je suprotno ideji vođenja postupka — jer kompleksni pravni argumenti zahtevaju temeljitu artikulaciju.
Crnogorsko sudstvo pati od takvih varijanti tog modus operandi proizvoljnih odluka.
Sloboda kao disciplina razuma
Slobodno sudijsko uverenje nije privilegija, već obaveza. U evropskoj tradiciji i u savremenoj doktrini ono označava slobodu od formalnih dokaznih pravila, ali ne i od razloga. Rosenberg, Schwab, Gottwald naglašavaju da sudija nikad nije vezan kvotama dokaza, ali jeste logikom, iskustvom i dužnošću obrazlaganja. Michele Taruffo kaže da se istina u postupku ne „pronalazi“, već jasno i racionalno konstruiše kroz dokaze i argumente. Robert Alexy zahteva da pravna odluka bude opravdana, ne samo doneta. Iz tih linija proizlazi formula: Libertas in vinculis iuris: Sloboda je u vezanosti ravom. Svaka praksa koja ovu formulu preokrene, prelazi iz metode u proizvoljnost. Standard „obrazložene presude“ nije narativ, već suština prava na pravično suđenje. Svako obrazloženje je: odgovor na bitne navode stranaka, opis logičnog lanca razloga, na proverivost (da se rezon može i pratiti i kontrolisati). Obrazloženje nije dužina teksta, već struktura datih razloga. Kada sud „navodi“ bez analize, kada „konstatuje“ bez dokazne veze, kada ćuti o ključnom, on ne obrazlaže, već jednostavno — simulira.
Presuda bez razloga je sudska odluka samo nominalno a u suštini je tek: gola tvrdnja.
Put od metode ka alibiju
(Pravo nije sistem odluka, već sistem razloga; tamo gde razlog izostane, sudijsko uverenje se preobražava u arbitrarnost)
Prividi obrazloženja su u disbalansima između inflacije teksta i deficitu razloga.
U praksi, posebno u tranzicionim sistemima, slobodno sudijsko uverenje najčešće biva redukovano na: selektivno čitanje spisa, jaku redukciju rasprave, odsustvo odgovora na ključne argumente i pseudo-logičke imitaciju zaključaka. Tu nastaje ova opasna, ključna transformacija: slobodno sudijsko uverenje prestaje da bude epistemološki metod i postaje institucionalni alibi. Graničnik: Tamo gde nema razloga, nema ni uverenja.
Tehnološki napredak nije neutralan: on može pojačati vrlinu a može sakriti i manu.
Savremena devijacija je prepoznatljiva i u devijaciji presuda od desetina i stotinu strana a unutra: ništa. Mnoštvo kopi-pejst naracija prenetih iz zapisnika, mehanička hipereprodukcija i transponovanje pismena i na kraju: minimum suštinskih razloga o odlučnim činjenicama i argumentima. To nije obrazloženje, već njegova predstava i privid. Obim ničega nije ničiji i nikakav argument. Naracija nije pravna analiza. Reprodukcija nije razlog, niji osnov. Takve presude su u strogoj kvalifikaciji lažno obrazložene presude. Nasuprot tome stoji sudijski model: kratak i jasan opis a duboki razlozi po meri, ma koliko da razumna i relevantna argumentacija to opravdava i traži.
Crnogorsko sudstvo je masovno pokupilo „pogodonosii“ novih digitalnih tehnologija kako se ne bi zamarali obrazloženjima, tek negde na kraju stidljivo promakne rečenica ili čak posus razumevanjaa neke norme ili poziv na ko zna odkud i kako prepisivan stav. Pravo je zadovoiljstvo naići i čitati presude koje odišu originalnišću razumevanja i razloga, ma koliko bili i pogrešni, hrabri su i imaju integritet, to je jedii mogući put razvoja jurisprudencije u Crnoj Goru, jer je dugo bila drugo ime i svetionik pravde.
Odgovornost kao linija koja ne sme biti izbrisana
Pravo oštro i pravilno razlikuje grešku od arbitrarnosti. Sudija ne odgovara za svaku pogrešnu ocenu, ali mora odgovarati tamo gde izostaje odgovor na one ključne tvrdnje, tamo gde je logika prekinuta, a dokazna veza ne postoji. Bez te linije slobodno sudijsko uverenje je prostor bez pojma sankcije a sudstvo imunizovan sistem od odgovornosti.
Pravo nije sistem ishoda, već sistem razloga. Kad se razlog izgubi, gubi se i pravo.
Slobodno sudijsko uverenje nije nikakav prostor moći, već jasna disciplina razuma.
Pravda ne počinje presudom, već razlogom. A gde razloga nema, ni slobodno uverenje ne postoji – postoji samo golaa moć bez kontrole.
Arbitrarnost
(Ili: Kada je odlučivanje simulacija rasuđivanja)
Sudija je dužan da odluku zasnuje na razumnom pravnom rasuđivanju, koje postoji kada između utvrđenih činjenica, iz izvedenih dokaza i pravnog zaključka nastaje logična, proverljiva i obrazložena veza: što je „kičma“ presude. Razumno pravno rasuđivanje postoji ako su ispunjena četiri kumulativna uslova: 1) Kognitivni uslov (činjenice) sudija mora utvrditi odlučne činjenice, ne ignorisati relevantne dokaze, jer je to prvi simptom arbitrarnosti; 2) Logički uslov postoji ako nema unutrašnjih protivrečja, zaključak proizilazi iz premisa ako „skok“ postoji tu nema rasuđivanja. 3) Normativni uslov postoji ako je norma pravilno identifikovana, tumačenje nije contra legem ili apsurdno, nije problem različito tumačenje, problem nastaje nerazumnim tumačenjem. 4) Razumno pravno rasuđivanje je kada sudija odgovarajući na one suštinske navode, obrazloženjem onemogućava kontrolu presude, a ona koja se ne može proveriti to nije. Razumnog pravnog rasuđivanja nema ako je presuda bez razloga odlučnih činjenica, i logički protivrečna, zasnovana na ignorisanju ključnih dokaza ili bez razumne veze sa primenom prava. Da li obrazloženje omogućava razumnom pravniku da rekonstruiše put od činjenica do zaključka i razumno rasuđivanje postoji ako ne, to je onda arbitrarnost. Nije svaka pogrešna odluka atbitrarnost, u tome procesu postoje tri nivoa, tri praga:
- Tolerisana greška je manji propust, ne utiče na ishod i ne vodi do odgovornosti.
- Pogrešno rasuđivanje logički moguće, ali netačno,pravni lek, a ne odgovornost.
- Nerazumno rasuđivanje nema logičke i dokazne osnove, nepravilan rad, odgovornost.
U svetu prava je poznato da sudije ne odgovaraju jer ih štiti slobodno sudijsko uverenje, tako da u obavljanju uzvišene dužnosti „delioca pravde“ pravde nema za one očigledno loše delioce pravde čije su vodilje predrasude, sujeta, neznanja, razne umišljenosti, stereotipi svih vrsta, glatka površnost, gola lenjost, a jednom rečju — arbitrernost.
To je sudstvu Crne Gore prethodni uslov razvoja uz raskršćavanje sa zracima korupcije. Ukoliko sudstvo Crne Gore spusti takvo sidro pravde u sopstveno društvo, to će biti najveći uspeh i ozvaničiti „vječnost“ ali to neće biti vječan lopovluk, nego Crna Gora.
Razumno pravno rasuđivanje postoji samo onda kada sudska odluka predstavlja rezultat procesa u kojem su činjenice utvrđene, dokazi ocenjeni, norma identifikovana, a zaključak silogistički izveden tako da je logički i argumentativno proverljiv. Odluka koja nema te uslove nije pogrešna, arbitrarna je.
Arbitrarnost kao osnov odgovornosti sudije
Arbitrarnost kao negativ razumnog rasuđivanja, Razgraničenje: sudijska greška vs. arbitrarnost. Razumno pravno rasuđivanje kao imanentni uslov sudske odluke. Sud polazi od toga da sudska odluka nije forma, već rezultat procesa pravnog rasuđivanja koji mora biti: logički koherentan, dokazno utemeljen, i obrazložen na način koji omogućava kontrolu. Sud utvrđuje da odluka koja ne ispunjava ove uslove ne predstavlja pogrešnu primenu prava, već izostanak pravnog rasuđivanja. Kada sud utvrdi da je data i određena pobijana odluka arbitrarna, to znači da ona ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da ona ignoriše ključne dokaze i da izvodi pravni zaključak koji nije u logičkoj vezi sa utvrđenim stanjem.Takva odluka ne može biti podvedena pod kategoriju sudijske greške, jer je klasičan kvalifikovani defekt rasuđivanja (defectus rationis). Nije sporno da pravni sistem toleriše grešku, ali ne odluku koja nije produkt razuma. Kriterijum je da li se iz obrazloženja dâ rekonstruisati racionalan put od činjenica do zaključka. Ako ne može, odluka izlazi iz sudijske ocene i ulazi u zonu arbitrarnosti. Odgovornost ne sme zavisiti od toga šta je sudija mislio, već od toga —kako je mislio.
Slobodno sudijsko uverenje kao maska arbitrarnosti
Polazište je sloboda kao obaveza, nije privilegija. Slobodno sudijsko uverenje nije pravo da se odlučuje po slobodnom nahođenju, već obaveza racionalnog utvrđivanja istine u odsustvu formalnih dokaznih pravila. Njegova granica je jasna: obrazloženje koje je logično, potpuno i proverljivo.Tamo gde obrazloženje izostane ili se svede na formu, tada slobodno sudijsko uverenje prestaje da bude metod već arbitrarnost. Od rimskog iudex privatus, kanonskog formalizma, francuskog intime conviction, nemačkog §286 ZPO (freie Beweiswürdigung), i doktrina i jurisprudencija je stabilna: sloboda u oceni a uz obavezu razloga. Savremen standard koji je razvio ES je pravo na pravično suđenje, znači da sud odgovori na bitne tvrdnje stranaka, presuda bude reasoned judgment.
U praksi tranzicionih sistema, slobodno sudijsko uverenje posustaje najčešće tako da se „prelama“ u redukciju rasprave („moglo se reći na ročištu“) čistom ignorisanju kompleksnih podnesaka, selektivnom čitanju spisa i zaključcima lišenih argumenata. U Crnoj Gori razmatrajući obilje slučajeva kao trodecenijski učesnik to je već aksiom. Bilo da je riječ o čak ključnom argumentu iz podneska, sudija ga slobodno ceneći da li je ili nije bio potreban, bez obzira na argumentovan sadržaj, čak ne prihvata po tarifi, a bezbroj ispraznih i nedržanih ročišta smatra potrebnim: simptomi arbitrarnosti. Da. to nije nikakvo slobodno sudijsko uverenje, to je—izostanak njegove metodologije.
Bez javne, smislene metrike, ne postoji ni — pozivanje sudije na odgovornost. Razvijene zemlje baštine javno dostupne evidencije o svim pokazateljima po svakom sudiji: ukidanja, preinačenja, potvrde, po vrstama materija, i uz oznake složenosti predmeta. To nije nikakav tabloidni rang, već neophodan sistem kao alat — puta meritokratije.
Problem nastaje kada se praksa svede na usku normativnu kao jedini zadati horizont za standardizovane obrasce odlučivanja uz prekomerno oslanjanje na razne inicijative kad slobodno sudijsko uverenje postaje svrgnuto i tiho zamenjeno operativnom inercijom. Rešenje nije u etiketiranju, već u kontinuiranoj obuci iz dokaznog prava i standarda dokazivanja, objavljivanju izuzetnih i presuda i sudija, kao i strukturisanoj kontroli obrazloženja (ne tek ishoda). Cena arbitrarnosti nije apstraktna već duboko ljudska.
Ne trebaju nam uplašene sudije, ali još manje nam trebaju sudije imune na svaku odgovornost. Nužna je odgovornost bez straha, dakle, bez imuniteta sudije na odgovornost kako konkretno sudi. Isto tako nužna je odgovornost i sankcija za arbitrarnost odlučivanja sudije, jer je to pravni osnov njegove objektive odgovornosti. bez obzira na nameru i razlog za razrešenje. Neazavisnost sudtva se obezbeđuje — sudskim budžetom — što svaka vlast odbija čak i da orazmotri,iako je još 1986. UN ustanovio: „Nema nezavisnog sudtsva bez sudskog budžetta“. Nijedna naša vlast to nije pokrenula jer ima odgovara da sudstvo drži na kratkom povocu. Sudski budžet zaslužuje meritorno izabrana i pravdi posvećena sudska vlast, pa tako prvi korak nakon sudskih reformi jeste u sudskom budžetu finasiranim iz sudskih taksi koje moraju biti veće, a da to ne ugrozi pravo na pristup sudu. Kao pravnički stalež treba da se okanemo pomodarskih vetinga, lustracija i slično, nego da jednostavno, javno, otvoreno i pošteno reformišemo sudstvo Crne Gore.
Nezavisnost bez odgovornosti — kako je rođena — nevidljiva zavisnost
Nezavisnost sudstva nije samo sebi cilj. Ona je sredstvo na putu ka cilju. Cilj je pravda. Kada sredstvo postane samo sebi svrha, pravo počinje da kopni, da se prazni od sadržaja, a institucije izvitoperuju da liče na svoje karikature. Upravo to se desilo s modelom „nezavisnih“ sudskih i tužilačkih saveta iznišljenim samo za tranzicione sisteme. Taj eksperiment nad nama odveo je od političke zavisnosti do teške institucionalne neodgovornosti. Ideja je kao i uvek bila jednostavno sjajna i zanosna: sudstvo će tako biti izvučeno iz dometa politike za šta su se jednodušno složili evropski prometeji. I stvar je počela da se okreće. I naravno po sistemu Kvake 22. U praksi, dobili smo nešto sasvim suprotno: politička zavisnost je formalno oslabljena, a ukinuta je svaka vidna stvarna odgovornost. Tako je nastao sistem u kome niko ne odgovara a svi odlučuju.
Sudski i tužilački savjeti smišljeni su ili tek tako pretpostavljamo kao — garanti nezavisnosti. A postali su zatvoreni krugovi bez jasne spoljne kontrole uz unutrašnju bespogovornu solidarnost. Legalna pravosudna omerta. Tu vladaju članovi sudstva,, istaknuti pravnici, podučena nevladina inteligencija. Stvarna struktura je drukčija: struka je „zaključana“, odgovornost se relativizuje a odluke postaju sasvim neprozirne.
Takvi organi ne proizvode nezavisnost. Oni proizvode samoregulišuću neodgovornost.
Kada se ukloni vidljiv pritisak, nestaje i otpor prema njemu. Naime, pritisak nikada na takvim „tačkama prelamanja“ ne nestaje, samo se prvo preobrazi da kamuflira drugo. Pojavljuju se neformalne mreže, različiti krugovi uticaja, guste interesne strukture koje ne podležu kontroli. Tako i time nastaje novi originalan fenomen: sudija koji je formalno nezavisan, a stvarno izložen uticajima koje niko ne vidi i ne sankcioniše. To je opasnije od političke zavisnosti, jer se ne može dokazati ali odražava odlukama.
Slobodno sudijsko uverenje je alibi ako je nezvisnost lišeno svake odgovornosti.
Slobodno sudijsko uverenje je u crnogorskoj praksi postalo instrument za izuzimanje i imunizaciju od svih vidova odgovornosti. Sudija ne odgovara za nekonzistentnost, na ignorisanje logičkih zakona i dokaza, ni zbog očigledne nerazumnosti odluke, jer se sve pokriva jednostavnom, i to samo jednom formulom: „to je bilo moje uverenje“ i tako se pravo sudsijsko rasuđivanje u praksi svodi na unutrašnji akt a ne na proveriv proces.
Ergo, evropski model i njegova transpozicija u naš pravosudni sistem nije bila moguća zbog „krize dekomkratije i nepoverenja na naše nerazvijene institucije“ podlegli smo i prihvatili model koji su nam „razvijene demokratije nametnule“. Prihvatili smo: subjektovan, podređen položaj i lišili se svakog dostojanstva.
Pravda plemenskog gumna, Bogišićeva ostavšina izgubljeno samopoštovanje
Tradicionalna crnogorska društva imala su „gumna“, inter alia mesta suđenja (iudicium consuetudinarium). Gde su kneževi, vojvode, ugledni plemenici saslušavali spor. Gumna su imala sve ključne elemente suda: raspravu, dokazivanje, autoritet i sankciju. Gumna su postojala u doba predržavnog i docnije kao dio paralelnog pravnog poretka, ali valja znati: imala su veću legitimnost u očima naroda, nego danas moderno pravosuđe. Lako smo „ovako zaostali“ razumeli da suđenje nastaje iz zajednice a ne apstrakne norme i da je utemeljeno u časti, u riječi, u javnosti što je aequitas (pravičnost) a ne formalnost. Bogišićevi đaci Savinjijeve Istorijske škole prava i svevremenog OIZ, na putu u EU?
Vostsonova doktrina pravnih transplanata mogla bi Crnu Goru uzeti za negativan uzor.
Kad model razvijen u „naizgled stabilnim demokratijama koherentnih sistema EU“ nije bilo moguće preneti u naše nerazvijene, nestabilne sisteme, gde ne postoje izmaštani Sudski i tužilački saveti po prikrivanom svršetku našeg ponižavanja nema rsprave. Priznali smo da jesmo narod bez kulturne podloge, bez ikakve pravne kulture, lišeni svake disciplinske prakse i stvarne profesionalne odgovornosti. Poniženje košta. Rezultat je izuzev nama, za njih bio predvidljiv: institucije samo liče na demokratske razvijene kao evropske, ali funkcionišu kao zatvoreni sistemi bez ikakve kontrole. U takvom sistemu, nezavisnost nije zaštita prava. Ona postaje prostor bez odgovornosti.
Sve nametnuto smo rado prihvatili na putu u EU a ono u Evropi dobro, smo mi izbisali.
Ukidanje krivičnog dela koje propisuje i sankcioniše sudiju za zloupotrebu funkcije,
nije samo tehnička izmena, već signal da sistem ne želi da povuče jasnu liniju, između greške i—zloupotrebe. U većini evropskim sistemima ta linija i te kako postoji.
Nečesto se primenjuje — ali postoji. I upravo zato deluje. ne kao kazna, već kao granica.
Pravna formula je jednostavna i opštevidna — a ona se ogleda u tome da je nezavisnost sudija bez odgovornosti samovolja a odgovornost bez nezavisnosti — pritisak. A samo njihova ravnoteža daje pravo. Izostalo je namerno ili slučajno ono što je suštinsko: kriterijumi. Ne kriterijum ishoda — već sudijskog rasuđivanja. Niko nije postavio nezaobilazno pitanje: da li je konkretna odluka rezultat razumnog pravnog procesa. Bez toga pitanja: nema razlike između greške i arbitrarnosti, nema osnove za odgovornost, pa tako onda bezizuzetno nema ni kontrole. Nezavisnost nije nikakvo pravo sudije. Ona je dužnost sudije prema pravu. Sudija nije nezavisan da bi bio slobodan od kontrole.
On jeste nezavisan da bi bio slobodan unutar razloga. Kada razlozi nestanu, nestaje i pravo. A tamo gde nestaje pravo, počinje sistem u kome niko ne odgovara a svi odlučuju.
EXCURSUS I: Krivična oblast kad je jedina specijalizacija a sa širokim posledicama
je po naravi najosetljivija: sloboda, čast, imovina, život, i zahteva najšire horizonte svih pravnih ali i opštih univetzalnih znanja iz svih oblasti ne samo: procesa, dokaza, forenzike, ljudskih prava, psihologije analize iskaza da bi se isključili—dilmejkeri.
EXCURSUS II: Funkcionalna distanca sudstva i tužilaštva mora da postoji a u Crnoj Gori ne postoji, sem prazne retorike, ona mora postati operativni standard. Zemlje tranzicije gaje staru funkcionalnu bliskost suda i tužilaštva i mora se abrogirati. Pocesni predlozi tužilaštva prolaze uz minimum provere, odbrana se sasluša, ali materijalno ignoriše, dokazni standardi se „elastično“ primenjuju, što predstavlja potpunu sveprisutnu eroziju principa — equality of arms i —adversarial proceedings.
EXCURSUS III: Država kao stranka je u Crnoj Gori preko svake mere povlašćena.
Kada je država stranka, sudija je na najvišem ispitu realno merene nepristrasnosti. Budžet, odnosno državni trezor nije nikakav dokaz i argument. Institucionalno klatno zahteva i pravosudni organ kao nezavisnog zastupnika države kao i procesnu distancu.
EXCURSUS IV: Dostojanstvo sudnice. Crna Gora boluje od viška kancelarija, viška sudova a manjka sudija integriteta i znanja. Po broju per sapita najviše sudija u EU bez ozbiljnih iskustvenih znanja. Zbog malobrojnosti kadrova, nužno je povećati starosnu granicu kao Nemačkoj 70 plus 5. Odnos izvršnih vlasti u 21. veku prema sudstvu je više već očajan, bez dostojanstvenih sudnica i digitalizovane sudnice: odnos prema sudstvu.
Redukcija broja sudova je nužnost z akoju znamo da nas čeka ali je odlažemo, zašto? U Beogradu postoje 3 Osnovna suda sa oko 200 + sudija a Crna Gora 15 Osnovnih sudova sa 200 sudija. Reč je o približnim varirajućim brojevima što se tiče broja sudija, ali osnovnih sudova, ne. Dakle, iako Crna Gora ima trostruko manje stanovništva ima pet puta više sudova a približno isti broij sudija kao i Beograd, To ukazuje na ekstremnu fragmentaciju i gubitak kohezivnosti kvaliteta kao i potencijalno manju efiksnost. Takva faktografija izaziva neujednačensot prakse, opterećenje sudija, brzinu postupka. Samo nedobronamernom nije razumno da sudske reforme prihvati kao nužan realitet.
Institucionalni odgovor: Senat pravosudne analize (11 članova): čine ga sudije sa ozbiljnim iskustvom uz naučne reference, uključujuji strance, polažu javnosti i svima line dostupnim godišnje izveštaji, tematske analize, publikaciju vrhunskih presuda i ukaze na sistemske propuste čija je poenta kontrola i vidljivost standarda. Vraćanje izvornih nadležnosti Skupštini Crne Gore i ukidanje saveta je neminovnost.
Appendix: Auctoritas sententiae ex ratione oritur. Autoritet presude proizlazi iz razloga.
Tamo gde razloga nema – pravo se tu povlači, a ostaje — odluka bez pravde.
Veliki Petak 10. april 2026
