Piše: Sveštenik Gojko Perović
O vanvremenskom karakteru čovjekovog susreta sa Bogom svjedoči nam najprije metaistorijski ambijent Rajskog vrta, koji — s obzirom na sve što će uslijediti potom — djeluje kao neko toplo gnijezdo ljudskog bitisanja, u kom, zbog Božije blizine, ne postoji «bolja budućnost» i «vedrije sjutra» od onog koje Adam i Eva upravo provode u Edemu.
Kako uče sveti oci Crkve, Adam jeste stvoren «da raste» i da napreduje (o tome govore izrazi «prilika» ili «podobije« koji idu uz «sliku» ili «lik», kada se opisuje čovjekovo nalikovanje Bogu). Naime, čovjek jeste stvoren sličan Bogu, ali do određene mjere. Izvan te mjere, on će biti dužan da ostatak toga nalikovanja postigne, dostigne ili da ga prosto dovrši… da se Bogu «upodobi« i «upriliči». To bi svakako tražilo određeno sazrijevanje i protok nekog vremena, čak i da nije bilo grijeha! Međutim, grijehom i udaljenjem od Boga, protok vremena je postao dramatičan, pun neizvjesnosti i strahova nalik onim: «Ako dočekam sjutra»; ili: «Šta nam donosi sjutrašnji dan?».
Osim neizvjesnosti, ili ruku pod ruku sa njom, palom čovjeku vrijeme donosi starenje, nemoć i smrt. I bez grijeha, čovjek mora biti smrtan, jer sve što ima početak (a to je sve osim Boga) može imati i kraj; međutim, u Božijoj blizini ta mu je smrtnost bila zamrznuta i nije nikad morala da se pokaže. Udaljivši se od Boga, čovjek je aktivirao svoju smrtnost, i provodi dane u bijedi neizvjesnosti. I u očiglednosti sopstvenog nestajanja. Izvan perspektive vječnog života, i mimo iskustva Vaskrsenja, ljudski život, sveden na ono što se može vidjeti u ovom vijeku prolazi pod pjesničkim geslom: »Sreća je lepa samo dok se čeka«; ili: «Zašto, sve što je lepo ima kraj?». Njegoš umjetnički progovara iz takve perspektive i zaključuje kako je «u vremenu i burnom žilištu» čovjeku «sreća nepoznata».
Međutim, izvjesnost Hristovog Vaskrsenja umiva i oslobađa protok vremena od tog straha i neznanja. Ovo ovakvo burno i neizvjesno vrijeme kao da staje, jer kroz otvor Hristove grobnice sija svjetlost koja ne može zaći sa Suncem.
Ne radi se tu samo o nekoj naročitoj svjetlosti u koju se (ne)može gledati i koja svoje izvorište nema u bilo kakvoj zemaljskoj svjetiljci ili sijalici, nego je prije svega riječ o Istini Života koja tako dominantno sija od toga veselog nedjeljnog jutra, da je više nikad i ništa zemaljsko ne može zasijeniti. To je, opet, ona njegoševska svjetlost Božijeg pogleda, od koga su «uplašene mrake iščeznule» — sa kraja «Luče». Vrijeme ne staje zbog neke Božije nadmoći ili nečega što bi se objasnilo nekom magijom, nego prestaje ona beznadežna strana vremena koja nas je plašila izvjesnošću nemoći i smrtnog kraja. Sada, pred praznim i svijetlim Hristovim grobom, perspektiva se obrće i vrijeme donosi samo jednu istu poruku: kraja nema! Hristos vaskrse… smrću uništi smrt!
Zbog toga, ko ovih dana bude išao do crkve na bogosluženja, može da vidi jednu istu službu (iste pjesme, iste molitve, iste sveštenoradnje) svakog dana tokom Svijetle sedmice. Kao da je od vaskršnjeg jutra, pa sve do subote, tokom 7 dana, sve u stvari jedan veliki Dan (onaj Osmi, iz crkvene himnografije) koji ne zalazi, uprkos noćima i novim zemaljskim jutrima. A ta se simbolika onda prenosi i na sve druge dane koji dolaze potom, na cio ljudski život i sudbinu čovječanstva, koji na kraju svake sedmice imaju ne krajnji dan, nego nedjelju (dan Vaskrsenja) kao događaj kojim sve novo, ponovo počinje.
