Piše: Vida Ognjenović
Vuk Krnjević (1935–2018)
Osim prkosne, mladalački jurišne, ispovedne energije samouverenog devet- naestogodišnjaka, sasvim je malo, ako uopšte i ima, početnički narogušenog bandi- tizma i hvalisave narcisoidnosti u pesničkim prvencima pesnika Vuka Krnjevića (1935–2018). Oglasio se još kao gimnazijalac pripremajući prvu zbirku, i već svojim najranijim stihovima pokazao da njegovo opredeljenje za poeziju kao književni izraz nije ni pitanje pomodne mladićke igre, ni radoznalog lutanja po nepoznatom terenu. Naprotiv, sudeći po tim njegovim ranim radovima, mladi Krnjević je u poeziju ušao znajući kud je krenuo i zašto. U vreme kad je objavio svoju prvu zbirku pod, tada vrlo izazovnim, naslovom: Zaboravljanje kućnog reda, književnost je bila u burnom zamahu.
Prateći tadašnje poletne društvene programe ubrzane Obnove i Izgradnje tempo kulturnog razvoja nije zaostajao. Pesnici su taj sveopšti radni napon pretvarali u uragansko umnožavanje pesničkih glasova, slaveći otvorenost slobod- nog stiha i neomeđene varijacije motiva, a sve u žestokom ritmu poratnog elana i volje. To kulturno razdoblje koje počinje krajem pedesetih godina prošlog veka, pamti se kao vihorni zamah kulture i otvaranje prostora za široke umetničke ras – prave i sukobe na levici i u centru. Nadgornjavanje između različitih umetničkih pravaca, u prvom redu između realističkog stila i novih pokreta pod zajedničkim nazivom modernizam, rasplamsava se na svim nivoima. Oba pravca imala su i pristalice i oponente. Knjige se objavljuju i u jednom i u drugom ključu, čitaoci se slobodno opredeljuju.
Mladi pesnici se ne razdvajaju na toj liniji, već se jurišnom energijom probijaju u prve redove i osvajaju književnu scenu. U pomalo zatvorene književne poetike novi pesnički talas kao povodanj naplavi svoje razbarušene, žestoke, neobične, inovantne tonove, menjajući tematiku i obrasce versifikacije. Proboj tih stihijnih ritmova izazvao je veliko ubrzanje na svim nivoima, kako u obnavljanju razrušene zemlje i organizaciji mirnodopskog života i obnovi kulturne potrebe. Ti su novi ritmovi u velikoj meri određivali okvire, standard i uslove za opšti kulturni obrazac, mada su pravi umetnički glasovi nalazili načina da u mnogome nadjačaju zapovedni tonalitet. U takvoj, politički prilično rigidnoj atmosferi, pesnici uspevaju da često kroz iglene uši provuku svoju poetsku slobodu i zapaljivost, tako da se manje izdvajaju u opštoj o-ruk atmosferi.
Mladi gimnazista, Vuk Krnjević, kao novicijus u poeziji toga novog burnog vremena, ne probija se među pesnike udarničkim koračnicama, niti objavljuje robusne mladalačke manifeste. Ne poziva na barikade za odbranu novog i drugačijeg pevanja i mišljenja. On jednostavno već svojim prvim stihovima izbegava da sledi putokaz ka dobro utabanim pesničkim bulevarima i bira „stazu varke“, poetsku prtinu kroz nemoguće koju mu je mnogo ranije, smelo progazio veliki, nepokorni bard, Tin Ujević. U pesmi „Tri blizanca“, hrabro će, u ime svoje generacije, naja – viti neke pravce njihove nove poetike: Naginjem se u ovim ulicama u kojim mi jesmo mi/ Pomalo bogohulnici, pomalo mravi od vode i vatre istovremeno./ Dok korake ukočene imamo i zube mlječnjake. Naglasio je, da su oni, stvoreni i od vode i od vatre, ali nisu za horsko pevanje, već biraju svoju melodiju, svoj put, svoj izraz, svoje prečice, svoje sumnje, kao i svoje bune i zabune. Nije u pitanju dakle nikakvo pesničko odmetništvo, nikakva disidentska hajdučija, nikakva pomodna provala snobizma.
Naprotiv, mladi pesnik je to svoje jednostavno, ali dobro formulisano poetičko polazište složio u svojevrstan stav i pesnički kredo. Taj mladi pesnik se već na svom ulazu u pesničku orbitu opredelio za ono nepoznato, neizvesno, neprovereno i bezimeno, negde skriveno, negde izobličeno, negde sasvim bledo, ili mračno, a negde isforsirano svetlom. Sve to što bi možda na prvi pogled izgledalo kao varka, ali tu je pesnik da svemu tome da ime, oblik i značenje. I upravo ti, tada tek naslućeni, ali pesmom još neimenovani predeli sveta i sna o njemu, postaće njegovi pesnički, nikad do kraja dopevani motivi, izazovi, čežnje, nedoumice i inspirativni poticaji.Onjima će voditi ovaj svoj životni poetski Dnevnik u kojem će beleške o tek pročitanim zapisima vetra. Sve su to (Ujevićevski zaošijane) „staze varke“ u koje će ući kroz Vrata vjetrena ne osvrćući se, gorljivo, bez ustuka, i s neutaženom radoznalošću, u svom poetskom ispitivanju i neizvesnosti uobličenja.
Pesnik Krnjević će se ozbiljno baviti versifikacijom, oštriće britkost svojih poetskih čula i svoju moć govora, na stajaćim motivima kojima se neprestano vraća u različitim vremenima. On do samog kraja ispisuje svoju pesmu o Sarajevu, moru, stećcima, ratnim porodičnim ožiljcima. Tu su teška sećanja na stradanje bližnjih, ljubavne fuge, sve je to složeno u njegovu pesničku povest i intimnu ispovest. Njegove zbirke su zapravo svojevrstan pesnički dnevnik, ili životopis, ili neprestano osluškivanje vetra i traženje tih vjetrenih zapisa iza vjetrenih vrata kroz koje prolaze samo poklonici njegove snage. Krnjević je svoje pesničko iskustvo složio i objavio u dvadeset i tri zbirke pesama koje su redovno izlazile od 1957 do 2013, po principu ni dana bez retka, ni dve godine bez zbirke. Njihovi naslovi poređani po redu izlaska činili bi jednu zanimljivu, možda malo začudnu, poemu. Evo kako bi ona glasila:
Zaboravljanje kućnog reda (Beograd, 1957),
Dva brata uboga (Sarajevo, 1960),
Pejzaži mrtvih (Sarajevo, 1962),
Priviđenje gospodina Proteja (Sarajevo, 1964)
Naricanja (Kruševac, 1964),
Živa rana (Beograd, 1970)
Pjesme (Sarajevo 1970),
Ustuk (Beograd, 1985),
Put putuje (Beograd, 1986),
Smrtopis (Novi Sad, 1987),
Stećak nebeski (Beograd, 1990),
Karakazan (Novi Sad, 1997),
Vjetrena vrata (Novi Sad,1998),
Istočnik berlinski (Beograd, 1999),
Sadevo (Beograd, 2003),
Istočnik zahumski (Beograd, 2005),
Istočnik sarajevski (Beograd, 2005)
Zapretani hram (Beograd, 2005)
Knjiga o Sarajevu (Beograd, 2006)
Beogradski smrtopis (Beograd, 2008)
More nedodirljivo (Beograd, 2011)
Živopis (Beograd, 2013)
Ove dvadeset i tri zbirke pesama čine impozantnu knjigu: Vuk Krnjević: Vrata vjetrena, Sabrane pjesme (Beograd, 2017, priredio Zoran Bundalo). Knjiga, delo vrhunskog pesničkog iskustva, istaknutog pripadnika naraštaja pisaca koji su s velikim poverenjem u pesnički jezik iskušavali moć poetskog odgonetanja sveta, u nadi da poetska forma krije i formule promene. Delim to poverenje.
Izvor: Nova Zora
