Razgovarala: Marina Vulićević
Nova biografija Nikole Tesle istoričara Branislava Stankovića „Tesla, Srbin sam”, u izdanju novosadskog „Prometeja”, prati život našeg naučnika od rođenja u srpskoj svešteničkoj porodici u Smiljanu, u Lici, preko školovanja u Gracu i Pragu, života i rada u Budimpešti, Parizu i Strazburu, do selidbe u Njujork, saradnje sa Edisonom i razlaza sa njim, različitih otkrića i eksperimenata s naizmeničnim strujama visokih frekvencija, njegove podrške Srbiji tokom Velikog rata, njegovog odnosa prema Pupinu…, sve do njegove smrti.
Fokus ove Tesline biografije jeste nacionalnost našeg velikog naučnika, njegovo poreklo iz srpske svešteničke pravoslavne porodice. Zbog čega vam je, kao istoričaru, bilo važno da ukažete na činjenice o Teslinom srpstvu?
Dokazivanje toga da je Tesla Srbin može se činiti apsurdnim kao dokazivati da posle četvrtka dolazi petak. Nažalost, mi smo dovedeni u situaciju i primorani smo da to činimo. Jer drugi narodi u našem okruženju, posebno kulturna i naučna javnost u Hrvatskoj, prisvajaju Teslu uporno, više od jednog veka. O čemu pored ostalog svedoči pismo Tesline sestre Marice Kosanović koje mu je uputila 25. juna 1894. godine, povodom njegovog eseja o pesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju: „(…) Čitala sam onaj tvoj članak o Zmaju preveden u Srbobranu, a Bog ti dao kad si ga onako lijepo elegantno napisao! Ono više vrijedi za Srpstvo nego puno velikijeh dela. Za ovo nekoliko godina od kako ga ti proslavi, poskočilo je Srpstvo u cijeni pred stranijem narodima, a i Hrvati moraju uvlačiti roge u se. Svakako ne smiju ti reći više da si Hrvat, nego svuda vele, „naš dični, naš veliki zemljak (…)”. O tom svom eseju Tesla piše ujaku Paji Mandiću i pored ostalog kaže: „(…) Vama šaljem jedan broj velikog magazina Century (Stoleće) u kome su prevedene nekolike Zmajeve pesme. Po uspjehu sudim da sam tim mojim člankom više koristio Srpstvu nego radom na polju elektriciteta.” Naime, Tesla je rođen u Vojnoj krajini koja u to vreme nije pripadala građanskoj Hrvatskoj, čiji će deo postati više decenija kasnije. Ali ako bi mesto nečijeg rođenja po automatizmu određivalo i njegovu nacionalu pripadnost, onda bi car Konstantin bio Srbin, Kant – Rus, pošto je rođen u današnjem Kalinjingradu, a Albert Ajnštajn – Nemac, ali nikome ne pada na pamet da tvrdi tako nešto. Uostalom, ako bi se Hrvati do kraja držali principa tla i svoje pravaške ideologije, onda su Ratko Mladić i vojvoda Momčilo Đujić mnogo veći Hrvati od Tesle.
Pored podataka iz njegovog detinjstva i kasnije naučničke karijere, analizirate i šire društvene prilike i tadašnji položaj Srba u Hrvatskoj i Teslinoj Lici, a naročito posle 1848. godine?
U jednom širem kontekstu verujem da je taj segment vrlo važan za razumevanje cele priče. O odnosu Hrvata prema Srbima, u to vreme, Tesli je pisao Nikoladin Kosanović, 2. decembra 1891. godine:
„(…) Kod nas je žurnalistika sasvim izišla iz forme, a osobito hrvatska. Grozno psuju nas Srbe. Veli nam da smo ’vlaški nakot’, ’svinjska pasmina’, ’moralna trulež’ i vrag zna kako nas još ne krsti. To se već teško i snositi dade. Upravo moglo bi do krvi doći, tako je hrvatstvo oslijepilo. Mi se branimo, ali ne onako bezobrazno, kako nas oni napadaju(…).”
Po svedočenju Teslinog školskog druga Moja Medića, a i samog Tesle, do polovine 19. veka odnos između pravoslavnih i rimokatolika u Lici bio je pristojan. Sve dok ga, kako Tesla kaže, nije promenila politika „od gore”, ili kako kaže Mojo Medić, dok se nije pojavio prorok iz Pazarišta, misleći pritom na Antu Starčevića. U našoj istoriografiji pažnja je uglavnom usmerena na antisrpske demonstracije u Zagrebu iz 1895, 1899. i 1902. godine, ali zapravo prve antisrpske demonstracije bile su u Gospiću 1892. godine, upravo one godine kada je Tesla poslednji put posetio svoj zavičaj. Definitivnu tačku na mogućnost normalizacije odnosa između Srba i Hrvata u Gospiću i Lici, po Mojićevom shvatanju, stavilo je ubistvo gimnazijalca Milana Crevara. Koga je razularena pravaška gomila 1922. godine zaklala nasred ulice, u sred belog dana, samo zato što je bio Srpče.
Mural otvorio festival: Nikšić postaje galerija na otvorenom
Tesla je prilikom posete Beogradu 1892. godine imao susrete na najvišem nivou, zvaničnu audijenciju kod kralja Aleksandra Prvog Obrenovića, bio je i odlikovan. Kako je on doživeo tu svoju posetu? Kako je, mnogo kasnije, u otadžbini bio obeležen i Teslin 80. rođendan?
Kada je Tesli delegacija na čelu sa Đorđem Stanojevićem, u Budimpešti, predala molbu da poseti Beograd, on je to sa oduševljenjem prihvatio izjavivši: „Sva slava, koju sam doživeo osobito u poslednje vrijeme u Londonu i Parizu, nije mi ništa, sićušno je sve ono prema odlikovanju vašem, gospodo. Kolijevka mojih djedova, Kraljevina Srbija (…) prijestonica Srbinova poziva me – to je odlikovanje za mene veliko i ništa mi na svijetu, u životu mome, neće biti draže od ovog odlikovanja. Ja sam srećan, što sam Srbin, i tijem imenom ponosiću se do vijeka.”
Tokom boravka u Beogradu Tesla se sreo sa srpskim studentima, koji su ga dočekali srdačno. I Teslin 80. rođendan u otadžbini je obeležen dostojno. Na prvom času 28. maja 1936. u svim školama u Kraljevini održan je čas posvećen slavljeniku, pod naslovom: „O Nikoli Tesli i njegovom radu”. Istog dana svečana, centralna, akademija na Kolarčevom univerzitetu u Beogradu počela je u 10 časova. Pored zvanica iz zemlje, akademiji je prisustvovalo više od trideset gostiju iz raznih zemalja, iz sveta nauke i tehnike. U Teslino ime akademiji je prisustvovala njegova sestra Marica Kosanović, kojoj je organizator ukazao osobitu pažnju. Predstavnici SAD na akademiji bili su ambasador Čarls Stetson Vilson i konzul Robert Makati. Posebno nadahnut govor na akademiji održao je akademik Milutin Milanković. Takođe, Smiljančani su se, sa celom Likom, pripremali da dostojno obeleže ovaj veliki jubilej. U Smiljanu su održane dve proslave, prva 2. juna, a druga 12. jula 1936. godine. Organizacioni odbor proslave u Smiljanu činili su – predsednik prota Mateja Stijačić, sekretar Milan Čubrilo, opštinski beležnik u Smiljanu, i Marijana Zec, predsednica „Kola srpskih sestara” u Gospiću.
Prota Mateja Stijačić sa ostalim članovima odbora, u julu mesecu, na Petrovdan, organizovao je još jednu svečanost i u Smiljanu dočekao nove goste. Tom prilikom na Teslinu rodnu kuću postavljena je i osveštana spomen-ploča, ispisana ćiriličnim pismom, na kojoj je pisalo: „U ovom domu se rodio Nikola Tesla. Ova spomen-ploča postavljena je prilikom proslave njegove 80-godišnjice, dana 12. jula 1936.” Tokom Drugog svetskog rata, kuća je spaljena, a ploča uništena. Kada je nakon rata sveštenički dom obnovljen postavljena je nova ploča, ovog puta ispisana latinicom. Na sam Teslin rođendan, 11. jula 1936. godine, Gradsko veće Novog Sada izabralo je Teslu za počasnog građanina Novog Sada.
Zmaj je bio Teslin omiljeni pesnik, Mark Tven bio mu je prijatelj, koji su to još naši pisci koje je Tesla čitao i s kojima je bio u kontaktu?
Tesla je bio veliki poštovalac Zmaja, prevodio je njegovu poeziju na engleski i objavljivao je u Americi i tako postao prvi prevodilac naše književnosti na engleski. Na osnovu njegove prepiske s rođacima znamo da su mu slali redovno knjige naših književnika: Njegoša, Janka Veselinovića, Vojislava Ilića, Lazu Lazarevića…
Posebno mesto svakako zauzima Laza Kostić, s kojim je Tesla proveo nekoliko dana u Budimpešti, a s kojim se kasnije redovno dopisivao. Kada se vratio u Ameriku pokušavao je da pomogne Kostiću da se njegova drama Gordana prevede na engleski i postavi na neku od njujorških scena.
Među onima koji su imali prilike da se tokom Teslinog boravka u Beogradu sretnu sa njim bio je i srpski pisac, pesnik Mačve, Janko Veselinović. On će tokom jeseni 1892. godine objaviti svoje najznačajnije delo, roman Hajduk Stanko, koji će doživeti najveći broj izdanja u istoriji srpske književnosti. Veselinović će ovaj svoj roman posvetiti Nikoli Tesli. Teslinu biblioteku pored drugih autora krasile su i četiri knjige Jovana Dučića, od kojih je Blago cara Radovana Dučić poslao Tesli sa posvetom. Tesla je i sam pisao poeziju, nažalost, od njegovog rada na tom polju sačuvana je samo pesma Fragmenti olimpijskih ogovaranja, koju je posvetio prijatelju Džordžu Silvesteru Veriku. Imao je ambiciju da objavi jednu monumentalnu knjigu naših junačkih pesama koja bi bila ukrašena radovima srpskih slikara. U trenutku usnuća u Gospodu, Tesla je čitao Smrt majke Jugovića.
Kako se kao čovek, koji novcu nije pridavao značaj, Tesla snalazio u Americi, a kako je u vreme Velikog rata svojim zalaganjem i razgovorima u štampi branio poziciju Srbije?
Tesla je često imao finansijskih problema, jer je sav zarađeni novac ulagao u nove projekte, ali nije bio siromašan. On je važio za najbolje odevenog čoveka na Petoj aveniji. Uvek je živeo u najboljim njujorškim hotelima. Iako je bio prilično introvertna ličnost, ostvarivao je kontakte i pripadao je tadašnjoj eliti. Za njegovo pozicioniranje u društvenom životu Njujorka poseban značaj imalo je poznanstvo, koje će kasnije prerasti u veliko prijateljstvo, s porodicom Roberta Andervuda Džonsona, u čijem je domu upoznao Dvoržaka, Marka Tvena i mnoge druge značajne osobe. Tokom Velikog rata Tesla je koristio svoje kontakte i slao pisma na razne adrese u kojima je tražio da se podrži Srbija u svom pravednom oslobodilačkom ratu. To je radio nenametljivo i uglavnom daleko od javnosti. Ali je na molbu Sevastijana Dabovića više puta u štampi javno izražavao podršku Srbiji. U isto vreme primao je članove raznih srpskih misija, koje su po poslanju Nikole Pašića dolazile u Ameriku kako bi pridobile javno mnjenje za srpsku stvar. Tim povodom došlo je i do susreta njega i Svetog vladike Nikolaja, uz posredovanje Paje Radosavljevića i oca Petra Stijačića. Tesla o pokolju svojih sunarodnika u Drugom svetskom ratu, u Smiljanu i Lici, tokom NDH, nije saznao punu istinu. Njegov sestrić Sava Kosanović, iako deo kraljevske Vlade u Londonu, tajno je stajao na strani Broza i njegovog pokreta. Iz tog razloga trudio se da Teslu izoluje od svih koji bi ga mogli obavestiti o tim nesrećnim događajima. Naročito vodeći računa da Tesla ima što manje kontakata sa našim konzulatom, pre svega sa konzulom Konstantinom Fotićem.
Na koji način vi tumačite odnos Tesle i Pupina?
Priča o njihovom epskom sukobu, u našoj javnosti, temelji se na jednom prilično neozbiljnom članku koji je objavljen u Politici 27. aprila 1927. i stavovima profesora Paje Radosavljevića koji je bio ogorčeni protivnik profesora Pupina. Do rivaliteta među njima došlo je tokom Velikog rata, kada su vodili dva srpska društva za pomoć otadžbini. Radosavljević je bio predsednik „Srbobrana”, a Pupin „Sloge”. Osnovna tačka razmimoilaženja bilo je Radosavljevićevo zauzimanje za jugoslovensko stanovište, dok je Pupin bio potpuno prosrpski orijentisan. Što Radosavljević u jednom pismu Tesli definiše kao Pupinovo „odvratno srbovanje”. Treba staviti tačku i na priče o navodnom Pupinovom svedočenju u korist Markonija, na sudskom procesu koji je Markoni poveo protiv Tesle u vezi sa prvenstvom u izumevanju radija. Iako nemamo sačuvan stenogram sa suđenja, postoji novinski članak u listu Brooklyn New York Standard Union koji donosi vesti sa ovog procesa. Iz njega saznajemo: „Prof. Pupin sa Univerziteta Kolumbija svedočio je danas popodne kao svedok ekspert pred federalnim sudijom Viderom u ime kompanije Atlantic Communication u tužbi za navodnu zloupotrebu prava na patent, podnetoj od strane kompanije Marconi Wireless iz Amerike. Prof. Pupin je naveo da kada je Vilijam Markoni bio tek momčić koji je radio za gospodina Riđa u Italiji, on je iz radoznalosti uzemljio obe žice u eksperimentu da vidi kakav će rezultat dobiti i proizveo je bežične talase, a da nikada nije u potpunosti shvatio pun značaj toga. Prof. Pupin je odao priznanje za otkriće bežičnih talasa Nikoli Tesli koji je svoje otkriće dao svetu besplatno.” Na početku Velikog rata na jedan nesmotren Teslin intervju reagovao je s razlogom Pupin, što je Teslu očigledno povredilo i oni od tada komuniciraju minimalno, ali nije došlo do definitivnog razlaza jer je 1917. godine Pupin uputio Tesli pozivnicu da prisustvuje venčanju njegove ćerke Varvare, što se takođe može tumačiti kao gest dobre volje za prevazilaženje nesuglasica iz prethodnog perioda. U prilog ovome svedoče i dva pisma koja je Tesla uputio našem konzulu Radoju Jankoviću 1935. godine, povodom Pupinovog zdravstvenog stanja, nudeći se da mu pomogne svojim alternativnim metodama. Nekoliko dana pred Pupinovo upokojenje, Tesla će ga posetiti u bolničkoj sobi, gde će ostati sami iza zatvorenih vrata više od sat vremena, uživajući u slatkom od pomorandžine kore. Pri susretu obojici su potekle suze niz obraze. Tesla je prisustvovao Pupinovoj sahrani, što je još jedan dokaz da njihov nesporazum nije bio epskih razmera.
Izvor: Magazin Politika
