Piše: Dušan Reljić
Balkanska odiseja, 1933-1941: Bekstvo od Hitlera kroz jugoistočnu Evropu – nova knjiga profesorke istorije na Univerzitetu u Minhenu Mari-Žanin Čalić dobila je 19. marta ovogodišnju nagradu Lajpciškog sajma knjiga u kategoriji stručne literature i esejistike.
Na početku ove knjige stoji rečenica u kojoj je sažeto svako izbeglištvo: “Najčešće je bila potpuna slučajnost da li se u poslednjoj sekundi negde otvorio spasonosni prolaz ili se palo u ruke ubicama.” U završnom poglavlju sabrane su te uglavnom potpuno volšebne, ali uglavnom tragične sudbine izbeglica opisanih u ovoj knjizi.
Tako su žene i deca iz takozvanog Kladovskog transporta (više od hiljadu nemačkih i austrijskih Jevreja kojima nije uspelo bekstvo Dunavom) u martu 1942. ugušene izduvnim gasovima prepravljenih nacističkih kamiona dopremljenih za tu svrhu u Beograd. Ova knjiga potvrđuje takođe da su mnogi zločinci, verovatno većina njih, pod zaštitom posleratne nemačke države izmakli zasluženoj sudbini.
Tako je bavarski sud 1947. proglasio “neopterećenim” majora SS-a Karla Krausa, odgovornog pored ostalog za streljanje 839 Roma u Beogradu i mnoge druge zločine zbog kojih je Jugoslavija zahtevala njegovo izručenje. Pod svojim pravim imenom bio je posle rata direktor firme Omnia u Minhenu, umro je 1976. godine.
Zahvaljujući se na nagradi prilikom svečanosti na Lajpciškom sajmu knjiga, Čalić je istakla da joj je bila želja da pokaže nepoznatu i za mnoge u drugim delovima Evrope iznenađujuću stranu Balkana: “Ne kao poprište nasilja, nego kao mesto gde su hiljade našle utočište. Htela sam i da pišem o iskustvu običnih ljudi.” Dodala je da je među podsticajima da napiše ovu knjigu bila i spoznaja da se istorija ne ponavlja, ali da je jasno da se istorija “rimuje”.
Kraljevina Jugoslavija bila je, kako naglašava Mari-Žanin Čalić, na početku Drugog svetskog rata poslednja država u Evropi koja je dozvoljavala boravak ili makar tranzit onima koji su uzmicali pred Hitlerom. Jevrejska opština u Zagrebu je do 1941. registrovala 55.000 izbeglih od nacizma. Bilo ih je još mnogo koji su zazirali da budu registrovani.
Kraljevina Jugoslavija primala je otvorenije izbegle nego mnoge zapadne države, kako naglašava profesorka Čalić. To su bili umetnici, glumci, pisci, aktivisti i svi drugi koji su zbog svojih političkih ubeđenja ili često samo zato što su bili Jevreji morali da beže. Neki su uspeli da se dokopaju američkih obala ili Palestine, pojedini su uspeli da se sakriju do kraja rata, neki su se pridružili Narodnooslobodilačkom pokretu Jugoslavije, a mnogi su satrti u logorima na Banjici, Starom Sajmištu i u Jasenovcu.
Na osnovu pretrage mnogih arhiva i uvidom u neobjavljene lične dnevnike i druga dokumenta, Čalić opisuje sudbine pedesetak izbeglih. Među njima su slavna nemačka glumica Tila Dirije, pisac Manes Šperber, slikar Rihard Cigler i druge znamenite ličnosti kao i mnogi “obični ljudi”.
Autorka uporedo tumači tadašnje političke prilike u Nemačkoj, Austriji, Kraljevini Jugoslaviji i jugoistočnoj Evropi. Uspela je, kako kaže, da pronađe i neka “skrivena blaga” i da ih prvi put predoči javnosti: to su ratni dnevnici Tile Dirije i Riharda Ciglera i hiljade pisama, razglednica i ličnih beleški drugih putnika te prinudne “Balkanske odiseje” (izbeglice u svojim zabeleškama često su koristile izraz “odiseja” da opišu šta ih je snašlo).
Svaka opisana sudbina bila bi vredna posebnog romana. Tila Dirije, bežeći iz Zagreba od nacista i ustaša i pokušavajući da sustigne muža Ludviga Kacenelenbogena, koji je preko Skoplja hteo da se domogne Soluna, zatekla se 6. aprila 1941. u beogradskom hotelu “Srpski kralj”. Preživela je nemačke bombe u obližnjem podrumu. Zajedno sa Beograđanima koji su potražili spas krećući se prema jugu dospela je do Velike Plane, gde su ih počastili “hlebom, slaninom, sirom i rakijom”.
U obližnjem zaseoku prihvatili su je, zajedno sa dve austrijske Jevrejke, seljak Miloš Simić i njegova žena kod kojih su, na bezbednom, ostali više dana. Nemačka vojska je presekla saobraćajnice prema jugu tako da se Dirije vratila u Beograd i onda vozom natrag u Zagreb, gde je već bila proglašena NDH.
Ispred kuće njene prijateljice, grofice Zlate Lubienski u Jurjevskoj 27, stajala su vozila Vermahta. U toj vili preživela je rat i čak uspevala da pomogne Narodnooslobodilačkom pokretu. U tome ju je, ne znajući, podržao funkcioner Hitlerjugenda Herbert Ertl. Bio je smešten kod grofice, a u Dirije, kako joj je potom pisao sa Istočnog fronta, video je “majčinsku prijateljicu”. Za koju je obezbeđivao propusnice koje su koristile i ilegalcima.
Profesorka Čalić podjednako plastično opisuje i značajne političke događaje i kretanja iz tog vremena koji su uticali na odnos vlasti u jugoistočnoj Evropi prema ljudima u bekstvu od Hitlera i prema samoj Nemačkoj. Posebno za vremena vlade Milana Stojadinovića (1935-1939) postojala je prilježna saradnja sa nacistima.
Prethodila je otvorenija politika u duhu tadašnjeg prijateljstva sa Francuskom i drugim saveznicima iz Prvog svetskog rata. “Prihvatanje emigranta i odobravanje azila je naša tradicija, tradicija naše države”, tim rečima je u novembru 1933. u Skupštini ministar unutrašnjih dela Živojin Lazić obrazložio zašto će Kraljevina Jugoslavija nastaviti da pruža azil Jevrejima i drugim izbeglima iz “rajha”.
To je bilo u vreme početaka masovnog egzodusa iz Nemačke i pola godine posle održavanja zasedanja Međunarodnog P.E.N. kluba 28. maja u Dubrovniku. Na skupu književnika su se lomila koplja oko osude progona neistomišljenika u Nemačkoj (10. maja 1933. u Berlinu su spaljivane nepoželjne knjige). Nemačka delegacija u Dubrovniku, pod kontrolom nacista, napustila je zasedanje kada je data reč Ernstu Toleru, književniku u bekstvu.
Njegova beskompromisna osuda nacizma naišla je na ovacije kod većeg dela javnosti u Kraljevini Jugoslaviji. “Svuda su me primili sa fantastičnom srdačnošću”, pisao je Toler jednom svom austrijskom prijatelju i kolegi. Tadašnji predsednik jugoslovenskog P.E.N.-a dr Svetislav Stefanović, pak, bio je zagovornik fašizma i nacizma. Novembra 1944. streljan je u Beogradu kao neprijatelj naroda.
Stradanja tokom “Balkanske odiseje” neizbežno prizivaju poređenja sa sadašnjim prilikama na “Balkanskoj ruti”. O “deprimirajućim paralelama” Mari-Žanin Čalić piše: “Ko se bavi bekstvom i egzilom – u to vreme i danas – nailazi na hrabrost očajnih, bezobzirnu pohlepu trgovaca ljudima, prelaske granica na Balkanskoj ruti koji su opasni po život, putovanja brodovima neupotrebljivim za plovidbu, havarije kao i pravdanja država zašto odbijaju one koje traže azil na njihovim granicama ili zašto bi da ih upute na druge kontinente.”
Za čitaoce sa jugoslovenskog područja “deprimirajuće paralele” su još očiglednije kada prizovu svoja sećanja na devedesete godine prošlog veka i, za mnoge od njih, sopstvena iskustva kada su bili u bekstvu.
Profesorka Čalić je autorka petnaestak značajnih studija o istoriji Jugoslavije i regiona, pored ostalog i biografije Josipa Broza Tita koja sadrži mnoštvo novih uvida. Izdavačka kuća Univerziteta u Harvardu objavila je prevod njene knjige “Jugoistočna Evropa. Svetska istorija jednog regiona”.
Bila je, između ostalog, analitičarka Nemačkog instituta za međunarodne odnose i bezbednost, savetnica UNPROFOR-a (mirovnih snaga Ujedinjenih nacija u Jugoslaviji) i veštakinja Međunarodnog krivičnog suda UN-a za zločine počinjene tokom jugoslovenskih ratova (ICTY) devedesetih godina prošlog veka. Akademska knjiga u Beogradu, kako se saznaje, priprema prevod ove jedinstvene knjige koju je objavila izdavačka kuća C. H. Bek iz Minhena.
Izvor: Portal Novosti
