Piše: Milovan Urvan
U sumrak jednog društva koje odavno više voli zvuk motora nego glas razuma, čak i kada dizel skače iznad hranljive suštine, stiže nam vijest koja ne iznenađuje, ali ipak uspije da nas na trenutak zaustavi — ne toliko zbog brige, već zbog navike da se sablaznimo tek kada se sve već desilo.
Mirjana Pajković, ime koje se izgovara sa lakoćom sa kojom se listaju naslovnice, uhapšena je jer je vozila 200 na sat. Dvjesta. I kusur.
Broj koji u nekim ozbiljnijim društvima označava granicu između adrenalina i bezumlja, a kod nas — tek još jedan dokaz da se pravila doživljavaju kao preporuke, a ne kao nužnost.
Nije ovdje stvar samo u brzini, pogotovo ako je shvatamo kao znamenje jedne dublje metafore. Ovdje je, naime, riječ o duboko ukorijenjenom osjećaju nedodirljivosti, o uvjerenju da se zakoni odnose na neke druge, sporije, manje vidljive ljude.
Popularnost, čini se, ne donosi samo pažnju — ona nosi i opasnu iluziju da se može živjeti iznad ograničenja koja važe za sve ostale.
A auto-put, ta moderna metafora kretanja ka napretku, postaje pozornica na kojoj se odigravaju lične demonstracije moći. Ne da se stigne brže, već da se pokaže da se može. Ide makina. Da se ima. Da se ne mora stati.
I onda, kada se plavo svjetlo pojavi u retrovizoru, kad se stvarnost napokon umiješa u tu ubrzanu fantaziju, ostaje samo kratak trenutak nijemosti. Hijatus bez disanja. Ne kao pokajanje, već kao prekid programa.
A mi, kao društvo, nastavljamo da tapšemo, da dijelimo, da komentarišemo — sve dok neko sljedeći ne odluči da je 200 samo broj, a ne opomena.
