Piše: Jasna Ivanović
Političkim arivistima, prilježnim polaznicima mladih tranzicionih kurseva demokratije valja nacrtati nekoliko uputa u pogledu Kosova i Metohije, kako bi se njihovi stavovi što postojanije odupirali na vjetrometini demagoških senzacija za kojima slijedi konjica propagandne analitike. Mitbasting, da pojednostavimo, ako ih je manjak fokusa spriječio na naslute suštinu prve rečenice.
1. Albanci na Kosovu i Metohiji se od šezsedetih godina prošlog vijeka NISU borili za ljudska prava već za etnički čistu ,,Republiku Kosovo“. Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka oni dižu bune s izričitim ciljem aneksije srpske teritorije i pripajanja Albaniji, tj. ,,Velikoj Albaniji“. Sve to vrijeme odbijaju mogućnost podjele teritorije, u čemu ih podržavaju zemlje NATO-a, uprkos primjerima dobre prakse malih državno-pravnih subjekata poput Lihtenštajna, Olandskih Ostrva, Vatikana, Monaka, Angore, San Marina… Značajno je pomenuti da je za vrijeme od Drugog svetskog rata do 1989. godine u razvoj ove pokrajinske oblasti uloženo 18 milijardi dolara srpskog kapitala.
2. Ideja podjele teritorije Kosova i Metohije, koja se najviše vezuje za Dobricu Ćosića, pisca čija su pisma s obrazloženjem ove ideje stizala do najmoćnijih svetskih fotelja, NIJE se zasnivala na etnički čistim, zaokruženim teritorijama već na stvaranju više jedinica oko većih srpskih manastira na ovom prostoru, u kojima bi suživotno bili i Srbi, i Albanci. (Zar bi umiveno lice moćno razvijene demokratije našeg doba uopšte smjelo i razmišljati o varvarstvu poput etnički čistih teritorija!) Ideju je u protekle dvije decenije više puta pominjao Aleksandar Vučić, prije hoteći da se očeše o slavu velikoga pisca nego da ovu ideju premetne u završen projekat.
3. Bombardovanje, agresija, intervencija, misija itd. ‒ sve su ovo eufemizmi za ono šta se na terenu zbivalo, a šta je zapravo bio totalni rat NATO-a protiv SRJ iliti, da se poslužimo naslovnom stranicom jednog broja Tajmsa iz tog vremena, BRINGING SERBS TO HEEL. Senzacijsko otkriće da kodno ime ove misija NATO-a nije bilo ,,Milosrdni anđeo“ pokušava se upotrijebiti kao analogni dokaz da Srbi uopšteno imaju pogrešne poglede na ove događaje. K tome ovaj dio razbijanja mita ‒ NI ,,Milosrdni anđeo“, NI agresija, NI bombardovanje, NI intervencija, NI misija već totalni rat NATO-a protiv SRJ, ili Mali svetski rat, kako ga je nazivao određeni krug beogradskih intelektualaca.
4. Politički vođa kosovskih Albanaca Ibrahim Rugova sastao se sa Slobodanom Miloševićem u jeku Malog svetskog rata i od toga NIJE ispala prvoaprilska šala već zajednička izjava da kosovsko pitanje treba rešavati isključivo mirnim i sporazumnim putem. Kada se ova okolnost pomenula u Hagu, tokom sudskog procesa protiv Miloševića, Rugova je svjedočio da je sve to istina, s tim što je na odlazak u Beograd na sastanak s Miloševićem ,,bio primoran“. U transkriptu sudskog procesa vidljivo je da se detalji ,,prinude“ ne iznose. Zanimljivo je, međutim, da se Rugovin postupak tumačio kao osveta NATO-u, preciznije osveta Madlen Olbrajt, i to zbog ,,svrgavanja sa čelnog mjesta u rambujeovskim pregovorima“, odnosno zato što su kao saveznika u ovom ratu Amerikanci odabrali komandanta OVK Hašima Tačija, a ne do tada neprikosnovenog vođu kosovskih Albanaca, nekadašnjeg predsjednika Udruženja pisaca Kosova i Metohije i, makar u poređenju s Tačijem zvanim Zmija, čovjeka gandijevskih rezona. ,,Amerika je odbacila mekog i sklonog razgovorima Rugovu i kao upaljač za rat na Kosovu uzela teroristu Tačija, očekujući da će on ustankom uz podršku NATO avijacije učiniti opravdanom vojnu intervenciju NATO trupa“, zapisao je o ovom događaju Dobrica Ćosić. Uzgred rečeno, u toj Ćosićevoj knjizi, važnom memoarskom svjedočanstvu pod naslovom ,,Vreme zmija“, spekuliše se o neobičnoj sudbini Ibrahima Rugove nakon ovog sastanka. Rugova je iz Beograda, zajedno s familijom, otputovao za Rim, kao gost italijanske vlade. OVK ga je u odsustvu osudila na smrt, pa se postavlja legitimno pitanje da li je Rugova utekao od OVK k Miloševiću, ,,prihvatio“ sporazum i potom odbjegao u Italiju. Ćosić navodi da je Rugova tada prihvatio zaštitu Vatikana, posredstvom nekog monsinjora, pa potom preko Moskve i Černomirdina pokušavao da spase izgubljenu političku poziciju. Bilo kako bilo, mjesec dana nakon famoznog susreta Rugove i Miloševića, OVK je likvidirala Rugovinog prvog saradnika Fehmiju Aganija, koji nije uspio da pobjegne, recimo u Rim.
5. Kao što je crnohumorno izjavio pokojni pjesnik Momir Vojvodić, negdje krajem marta ’99 ‒ Bogu hvala, bombardovana je, pored Srbije, i Crna Gora. Dakle, NIJE DA NIJE. Ovo ,,njet“ naročito je teško shvatljivo pomenutim prilježnim polaznicima mladih tranzicionih kurseva demokratije, kojima je prevashodno upućen ovaj tekst. Stoga nek izguglaju umrlice. Neka pogledaju ta pokojna lica i zamisle kako su ih smrskale ,,kolateralne“ bombe. Ubijane su, zamislite, i srpske i albanske kolone izbjeglica. Tu vrstu literature svakako neće dobiti na onim brzim kursevima, no Bogu hvala, ima nas još uvijek mnogo živih koji su ona smrskana lica gledali uživo pa možemo, evo, prema crtama tih lica da crtamo i upute.
