Piše: Dr Vladan S. Bojić, advokat
HISTRION
(Anatomija moći i moć iluzije)
Kada istina postane suvišna
Istina danas ne gubi bitku. Ona biva proglašena nepotrebnom. Ne nestaje već se gura u stranu, kao nešto što smeta redovnom toku primjerenih događaja. U svijetu u kojem je utisak postao daleko važniji od same suštine, a pojavnost brža od mišljenja, stvarnost više nije mjera već klasična scenografija. To nije nikakva slučajnost. To je poredak. I u tom poretku živi jedna ključna figura koja nije devijacija, već pravilo. Histrion.
Histrion: Ne čovjek, već mehanizam
Histrion nije slab državnik. On nije ni pogrešan čovjek. On je nešto sasvim drugo: on je čovjek koji je pristao da istinu zameni efektom. On ne laže uvijek direktno. On radi nešto mnogo opasnije: on čini da istina više nije bitna. Njegov govor nije govor. To je nastup. Njegove riječi nisu misli. To su alati. Njegova politika nije djelovanje. To je čista režija. On ne upravlja stvarnošću. On upravlja doživljajem stvarnosti. I zato tu leži njegova moć. Jer u svijetu u kojem je sve spektakl, onaj ko režira taj — vlada.
Podjela kao oružje
Histrion ne napada čovjeka direktno. Histron je suptilan. On ga jednostavno dijeli. Ne zato što mora već zato što bez podjele nema dovoljno kontrole. On ne kaže: „ja sam protiv tebe“. On kaže: „ti nisi kao oni“. I time je sve završeno. Tako nastaju tabori. Tako nastaje mržnja koja nema korijen u iskustvu, već u nametnutoj slici. Tako ljudi počinju da brane stavove koje nikada nisu proživjeli. I da napadaju ljude koje nikada nisu čestito ni upoznali. To nije politika. To je manipulacija čovjekom kao materijom.
Laž koja se nudi kao izbor
Najveća podvala nije nikada bila u laži. Ona je u lažnom izboru. „Ili si ovo — ili si ono.“ „Ili si građanin — ili si pripadnik.“„Ili si slobodan ili imaš korijen.“ Sve su to iste rečenice. I sve su lažne. Jer čovjek koji bira između svojih suština — on ne bira. On se tako odriče. I svaki put kada pristane na takav izbor, postaje manji.
Čovjek: ono što se ne može podijeliti
Čovjek nije konstrukt. On nije ni ideološka kategorija.On je biće. I u tom biću nema podjele kakvu mu nude. U njemu živi i zakon i pamćenje. I pravo i pripadanje. I razum i osjećaj. Ne kao suprotnosti — već kao cjelina. Kada ga tjeraju da bira, od njega traže da se odrekne dijela sebe. A to nije politika. To je nasilje nad bićem — autodestrukcija.
Prokrustova postelja savremenog svijeta
Savremeni čovjek nije slobodan onoliko koliko je umislio da misli o slobodi. On je strukturno pritisnut da bude jednodimenzionalan. Ako je „građanin“ treba da zaboravi ko je. Ako je „pripadnik“ treba da se odrekne slobode. U oba slučaja gubi sebe. To nije usputan nesporazum. To je namjera. Jer čovjek koji nije cjelovit lako postaje — sredstvo.
Istina o građanskom i nacionalnom
Građansko nije prazno. To je dostojanstvo čovjeka kao pojedinca. Pravo da postoji bez brige i straha. Mjesto gdje zakon štiti, a ne guši. Ali to nije dovoljno. Nacionalno nije mrak. To je jezik koji razumeš bez riječi objašnjenja. To je pamćenje koje te oblikuje. To je osjećaj da negdje pripadaš — jer jeste. I to nije protiv slobode. To je njen temelj.
Integralnost: ono što se ne može slomiti
Integralan čovjek nije kompromis. On nije „nešto između“. On je cjelovit, jedinstven. On ne bira između sebe — on ostaje i postaje u sebi. Zato ga ne mogu svrstati. Zato ga ne mogu ni upotrebiti. Zato ga ne mogu natjerati da mrzi da bi pripadao. I zato svima smeta. Jer svaka vlast koja počiva na podjeli — pada pred čovjekom koji nije podijeljen.
Gdje počinje otpor
Otpor ne počinje u govoru. Počinje u odbijanju. U trenutku kada čovjek kaže — ne sebi, nego laži: neću da budem manji da bih bio prihvaćen. Neću da mrzim da bih pripadao. Neću da biram između onoga što jesam. To je tiha krajnja odluka. Ali iz nje počinje sve.
Posljednja granica
Histrion može da vlada masama. Može da proizvodi strah.Može da stvara podjele. Može da kontroliše narativ. Ali postoji jedno što ne može. Ne može da vlada čovjekom koji je cjelovit. Jer takav čovjek ne traži ulogu. Ne traži dozvolu. Ne traži pripadanje po cijenu sebe. On već jeste. I zato je opasan. I zato je — poslednja granica.
Čovjek koji smeta
U tom poretku postoji jedno biće koje predstavlja smetnju.Čovjek koji nije podijeljen. I uspijeva da živi nepodijeljeno? Ne zato što je neutralan, već zato što je cjelovit. On se stalno buni i ne pristaje na pošteno ponuđene i podjeljene uloge. Ne prihvata da bude sveden na samo jednu od svojih dimenzija. Ne pristaje da mu se kaže šta je „prvo“, a šta „mora da odbaci“. Jer on dobro zna, makar i ne umeo to da objasni, da takvo pitanje već u sebi nosi nasilje. Čovjek nije ili–ili. On je i–i. U njemu ne žive suprotnosti koje se isključuju, već slojevi koji se svprožimaju: razum i osjećaj, zakon i pamćenje, pravo i pripadanje. Ništa od toga ne stoji samo za sebe. Sve je u njemu istovremeno. Kada se od njega traži da bira, od njega se traži da se odrekne dijela sebe. A to — nije izbor.
Završna riječ: O histrionu i histrionizmu
Histrion se naizgled čini kao običan glumac u javnom prostoru čovjek koji govori više nego što misli i pokazuje više nego što jeste. Već na drugom, on je manipulator: onaj koji ne saopštava istinu, već proizvodi utisak istine, prilagođavajući svoje riječi očekivanjima publike, a ne stvarnosti. Na trećem, on je obrazac: čovjek koji više ne živi svoja uvjerenja, već ih izvodi, mijenjajući maske prema potrebi, bez unutrašnjeg jedinstva i odgovornosti. Ali u svojoj suštini, histrion — nije ni glumac, ni lažov.
Lažov zna istinu i skriva je. Glumac zna da igra ulogu. Histrion više ne razlikuje ni jedno ni drugo. On je čovjek kome istina više nije potrebna. Zato histrionizam nije pojava licemjerja, niti prolazna politička devijacija. On je stanje. Poredak u kojem se stvarnost ne poriče, već postaje irelevantna; u kojem pojavnost zamjenjuje suštinu, a efekat istinu. U takvom poretku, histrion ne vlada zato što je u pravu, već zato što upravlja percepcijom onoga što se doživljava kao stvarno. Zato ga ne osuđujem samo kao pojedinca. Osuda bi bila za njega i laka i nedovoljna. Sudim mu kao obliku kao gostu.
Sudim mu kao obrascu koji obuzdava i razara svaku istinu, razgrađuje čovjeka i podjelom upravlja zajednicom. Ali upravo zato ga moram objasniti do kraja. Jer histrion nije izvan nas. On postaje moguć onda kada čovjek pristane da bude manji nego što istinski jeste, da govori tuđim riječima, da misli tuđim strahom i da pripada po cijenu istine. Tu počinje najopsaniji proces: histrionizam. I tu počinje njegova granica. Jer tamo gdje čovjek ostane cjelovit histrion prestaje da postoji. Jer histrion u nama, nije iznad nas.
Stupica, Simonida, Miloš, Teatar, Beograd, Jutro, Proljeće, Dolazak, sve povezano.
