Piše: Endrju Napolitano
Prevod: Žurnal
Predsjednik Federalne komisije za komunikacije zaprijetio je da će oduzeti dozvole za emitovanje onim medijskim kućama koje ne izvještavaju o događajima u Iranu ili Ukrajini na način na koji to želi administracija Donalda Trampa.
Istovremeno je napao i The Wall Street Journal i The New York Times iz istih razloga. Dan kasnije uslijedio je i verbalni napad ministra odbrane na CNN, koji je otvoreno iskazao svoje duboko nezadovoljstvo načinom na koji ova televizija izvještava o ratu s Iranom.
Ipak, CNN ne podliježe nadležnosti Federalne komisije za komunikacije, koja reguliše isključivo emitovanje putem klasičnih medija — ne i kablovske ili striming platforme; a novine, hvala Bogu, u potpunosti su izvan takve regulacije.
Šta se, dakle, ovdje zapravo dešava?
Ono što se dešava izaziva ozbiljnu zabrinutost. Riječ je o obliku pritiska vlasti na slobodu govora koji ima za cilj da kod govornika izazove strah ili oklijevanje, da ga navede da dvaput razmisli prije nego što nešto izgovori. Takav vid „zastrašujućeg efekta“ zabranjen je Prvim amandmanom i više puta odbačen u praksi Vrhovnog suda.
Evo pozadine čitave priče.
Slobode govora i štampe izričito su zaštićene Prvim amandmanom i uživaju snažnu sudsku zaštitu još od sredine šezdesetih godina XX vijeka. U izvornom tekstu Ustava, međutim, nije postojala izričita zaštita javnog govora niti štampane riječi.
Ipak, federalisti — koji su bili glavni pokretači ratifikacije Ustava u saveznim državama — strahovali su da bi pojedine države mogle napustiti uniju ukoliko se na novu federalnu vlast ne uvedu ograničenja u vidu ustavnih amandmana.
Ključna istorijska ličnost u tom pogledu bio je Džejms Medison, koji je u početku bio federalista u vrijeme osnivanja republike, ali je ubrzo nakon toga zauzeo stavove bliže antifederalistima. Medison se naročito usprotivio preuzimanju kontrole nad bankarskim sistemom od strane federalne vlasti putem državne banke u potpunom vlasništvu države, ističući da za takav potez ne postoji ustavno ovlašćenje.
Kao predsjednik odbora Predstavničkog doma zaduženog za izradu „povelje ograničenja“, Medison je u svoje prijedloge uključio i pojedine formulacije iz Antifederalističkih spisa — niza pamfleta koji su se protivili ratifikaciji Ustava.
Medison — koji je bio jedan od glavnih autora Ustava i pisac značajnog dijela Federalističkih spisa u prilog njegovoj ratifikaciji — prepoznao je težnju vlasti ka širenju svojih ovlašćenja, što ga je navelo da, bar djelimično, prihvati argumente koji su bili usmjereni protiv sopstvenog ustavnog projekta.
Medisonove federalne ograničenja — Povelja o pravima
Dio Medisonove genijalnosti ogledao se u tome što je tu „povelju ograničenja“ nazvao Poveljom o pravima i što ju je u velikoj mjeri utemeljio na prirodnom pravu. Prirodno pravo polazi od toga da su sva odrasla ljudska bića, koja imaju očuvane mentalne sposobnosti, u stanju da pomoću razuma — i bez uplitanja vlasti — razlikuju dobro od zla, ispravno od pogrešnog i istinu od neistine.
Drugim riječima, Povelja o pravima ne stvara prava, već polazi od pretpostavke da ona već postoje i ima za cilj da spriječi državu da u njih zadire. Tako Prvi amandman ne kaže da će Kongres dodijeliti slobodu govora ili štampe, nego da Kongres ne smije donijeti nijedan zakon kojim bi se ta sloboda ograničila.
Medison je insistirao da riječ „ta“ (engl. the) stoji ispred riječi „sloboda“, kako bi se naglasilo da ona postoji prije same države. Odakle potiču slobode govora i štampe? One proističu iz same ljudske prirode.
Stoga svaki čovjek ima pravo da misli kako želi, da kaže ono što misli i da objavi ono što kaže — ne zato što mu to daje Prvi amandman, već zato što su ta prava — mišljenje, govor i štampa — sastavni dio njegovog čovještva. Naravno, ona su ujedno i temelj liberalne demokratije u obliku naše republike.
Kada je federalna vlast počela da reguliše elektronske medije, u vrijeme procvata radija, prije pojave televizije, uvedeno je pravilo „jednakog vremena“. To pravilo bilo je naročito izraženo tokom razvoja televizije šezdesetih i sedamdesetih godina. Potom je, sa dolaskom administracije Ronalda Regana, prevladalo libertarijanskije shvatanje, pa je pravilo jednakog vremena formalno ukinuto 1987. godine.
Važno je naglasiti da je to pravilo donijela Federalna komisija za komunikacije, a ne Kongres zakonom. Upravo u tome leži suština zastrašujućeg efekta koji sada proizvodi predsjednik Komisije. I on i televizijske mreže znaju da je dovoljna prosta većina od tri člana Komisije da se pravilo ponovo uvede, čime bi se država ponovo direktno uključila u procjenjivanje sadržaja javnog govora. Naravno, takva mjera bi se odnosila samo na nove dozvole, a ne na one koje su već na snazi, od kojih većina ističe tek 2028. godine.
Ali šteta je već načinjena. Vlast prijeti da će promijeniti pravila, pa čak i da izbaci velike emitere iz posla, ukoliko rat u Iranu prikažu u svjetlu koje nije po volji administracije.
Vratimo se sada Prvom amandmanu. Njegova suštinska svrha jeste da državu drži podalje od oblasti govora. Predsjednik Federalne komisije za komunikacije, kao pojedinac, ima ista prirodna prava na slobodu govora kao i svi mi, ali sama država — kao vještačka tvorevina zasnovana na monopolu sile nad određenim prostorom — nema nikakva prava na slobodu govora.
Država nema osnov da jedne oblike govora stavlja u povlašćen položaj u odnosu na druge. Da je drugačije, ne bismo imali liberalnu demokratiju koja počiva na neograničenoj mogućnosti svih da slobodno iznose svoje stavove o pitanjima od javnog značaja, bez straha od odmazde vlasti.
Svako stanovište treba da opstane ili propadne na „tržištu ideja“, u zavisnosti od toga koliko je uvjerljivo za publiku, a ne pod uticajem državne prisile ili cenzure, koje su suštinski suprotne duhu liberalne demokratije.
Ovo je duboko ustavno, a ne političko pitanje. Kada bi vlast mogla sama da određuje okvir rasprave o sebi, onda to više ne bi bila rasprava. I ako bi Komisija pod dominacijom Donalda Trampa mogla kažnjavati medije zbog naslova kritičnih prema ratu, zar onda ne bi i neka buduća Komisija, pod uticajem, recimo, Gevina Njusoma, mogla kažnjavati medije zbog naslova koji podržavaju pravo na oružje?
Zašto vlast mrzi i strahuje od govora svojih kritičara?
Endrju P. Napolitano, bivši sudija Višeg suda države Nju Džerzi, bio je glavni pravni analitičar na kanalu Fox News i vodi podkast Judging Freedom. Autor je sedam knjiga o Ustavu Sjedinjenih Država; njegovo najnovije djelo nosi naslov Suicide Pact: The Radical Expansion of Presidential Powers and the Lethal Threat to American Liberty. Za više informacija o sudiji Napolitanu, vidjeti: https://JudgeNap.com.
