Piše: Janis Varufakis
I tako sam se ponovo našao u situaciji da moram da objašnjavam zašto osuđujem protivzakoniti rat, koji su započele Sjedinjene Države i njihovi saveznici, protiv zemlje čijem se režimu odlučno protivim. To je nezahvalan zadatak, ali zapadni levičari to moraju činiti, ako ne želimo da damo legitimitet režimima kojima se suprotstavljamo, bilo u zemlji na koju bombe padaju ili na zapadu.
Godine 1999, posle kampanje koju sam vodio protiv režima Slobodana Miloševića, osudio sam NATO bombardovanje Jugoslavije. Godine 2003, posle dve decenije kampanje protiv Sadama Huseina, učestvovao sam u demonstracijama protiv invazije američke koalicije na Irak. Godine 2011, mada sam kritikovao režim Moamera Gadafija, usprotivio sam se bombardovanju pod vođstvom SAD-a, čime je Libija uništena kao država. Prošle godine, mada zgrožen nemilosrdnom vladavinom Bašara al-Asada, usprotivio sam se američko-izraelskim mahinacijama kojima je Sirija prepuštena bivšem operativcu Al Kaide. Danas, nakon što sam pozdravio pobunu „Žena, život, sloboda“ povodom smrti Mahse Amini u pritvoru, posle više godina borbe protiv teokratske Islamske Republike, ortačkog kapitalizma, brutalnosti prema ženama i manjinama, ispisujem redove koji slede da bih svom snagom osudio američko-izraelski plan za uništenje Irana.
To nije pozicija neutralnosti. To nije sedenje na dve stolice. To je dužnost zapadne levice. Kada glavna ulična banda iz našeg kraja započne ničim izazvan rat s bandom na suprotnom kraju grada, koju takođe ni najmanje ne podržavamo, rat u kom ginu nevini slučajni prolaznici, odbijamo da ostanemo neutralni ili da biramo stranu. Na odgovornost pozivamo i jedne i druge, ali svesni smo posebne, nadređene dužnosti da zaustavimo našu bandu: zato što se našim porezima finansira njeno naoružavanje, zato što se naše ćutanje tumači kao saglasnost, zato što su naše vlade one koje ubijaju, i čine to u naše ime.
Pogledajmo pažljivije tu našu bandu. Tvrdnje zapada da se Sjedinjene Države i Evropa bore za demokratiju, stabilnost i normalnost u Iranu obična su izmišljotina. U slučaju Izraela i manje od toga. Koreni iranske posleratne tragedije sežu do anglo-američkog puča 1953. godine kojim je svrgnuta demokratski izabrana vlada Mohameda Mosadeha, zato što se usudio da zahteva da iranska nafta pripadne iranskom narodu. Sjedinjene Države i Velika Britanija izgubile su moralno pravo da govore o podršci iranskoj demokratiji kada su apsolutnu vlast predale šahu – potkupljivom autokratskom monarhu koji je od Irana napravio feudalni posed zapadnih korporacija. Da bi ga zadržali na tronu, CIA je pomogla da se osnuje i obuči Savak, tajna policija toliko brutalna da je postala sinonim za torturu. Narednih 26 godina, vlade Sjedinjenih Država i Velike Britanije činile su sve što je u njihovoj moći da Irancima uskrate čak i privid demokratije. Duga istorija autoritarizma donela je revoluciju koja je 1979. godine srušila šaha.
Bio je to širok, narodni revolucionarni pokret koji je u početku mobilisao ne samo islamiste nego i liberale, socijaliste i komuniste. Međutim, sekularni pokreti koji su podržali ajatolaha Homeinija i pozdravili njegov povratak iz pariskog egzila nisu znali da je Vašington, kada se videlo da će revolucija pobediti, sklopio pakt s najreakcionarnijim islamističkim frakcijama. Šta je bio jedan od prvih varvarskih činova novog režima? Hapšenja i pogubljenja pripadnika rukovodstva Tudeha, velike komunističke partije koja je podržala Homeinija. Ta saradnja Vašingtona i islamskog režima u vreme Hladnog rata trebalo bi da zastane u grlu današnjim levičarima koji žive u zabludi da je Islamska Republika bliska levičarskoj antiimperijalističkoj agendi i vrednostima.
Naravno, postoje razlozi zašto su se zapadni levičari tako lako prepoznali u antiimperijalističkim i populističkim aspektima Islamske Republike. Kontradikcije, u kojima bi levičari navodno trebalo da uživaju, nigde nisu izraženije nego u Islamskoj Republici – režimu koji s jedne strane usvaja antiimperijalistički jezik kao deo sveobuhvatnog projekta uskrsnuća fiktivnog islamskog zlatnog doba, dok s druge strane eliminiše levicu i njenu emancipatorsku agendu.
Konfuziju produbljuje i nešto što se smatra najvećom prednošću Islamske Republike. U oštrom kontrastu prema sunitskim plutokratijama, šiitski pokret na čelu sa Homeinijem pokazao je posvećenost siromašnim i ugroženim masama muslimanskog sveta, što je uključivalo ne samo preraspodelu dohotka i, bar u početku, programe borbe protiv korupcije, nego i istinsku podršku Palestincima koje su gotovo svi arapski režimi napustili. To je prihvaćeno kao redak izvor emancipatorske nade.
Sasvim očekivano, to je dovelo do direktne konfrontacije sa sunitskim rivalima. Godine 1980, na podsticaj iz Vašingtona i uz finansijsku pomoć Kuvajta, Saudijske Arabije i UAE, Sadam Husein je napao Iran. Ako još ne verujete da je Sadam bio američka marioneta, setite se šta se dogodilo 1987, kada je irački borbeni avion ispalio rakete na USS Stark, ubio 37 američkih mornara i ranio 21: Predsednik Reagan je izjavio: „U ovom slučaju, krivac je Iran.“ Američki diplomati su odleteli u Bagdad i amnestirali Sadama. Sadam je 1988. upotrebio hemijsko oružje u napadima na kurdska sela u Iraku, napadima za koje su Sjedinjene Države znale i u kojima su učestvovale. Godinama kasnije, posle američke invazije na Irak, Vašingtonom je kružila šala: „Kako znamo da Sadam ima hemijsko oružje?“, pitali su portparola Bele kuće. „Znamo jer smo sačuvali fakture“, glasio je odgovor.
Antiimperijalistički imidž Teherana ojačan je izraelskom invazijom na Liban 1982. godine, koja je proizvela Hezbolah, društveni pokret i pokret otpora koji će Iran finansirati. To je iranskom režimu omogućilo da se predstavi, donekle utemeljeno, kao jedina regionalna sila spremna i sposobna da se suprotstavi izraelskom nasilju nad Arapima, a posebno nad Palestincima – istovremeno pružajući osnovne socijalne usluge za siromašne. Kada je nejednakost u regionu dostigla nezapamćene razmere, naročito s globalnim rastom viška radne snage, popularnost Irana među masama je porasla. Naravno, susedne zalivske zemlje su se zabrinule i udružile snage sa Sjedinjenim Državama da bi „obuzdale“ Iran.
Do 1991, porodična zavada na zapadu završila se invazijom Sjedinjenih Država na Irak. Sadam se naljutio kada je Kuvajt – koji je po nalogu Vašingtona i zalivskih plutokratija obezbedio veći deo kredita za vođenje osmogodišnjeg rata protiv Irana – zatražio novac nazad i istovremeno povećao proizvodnju nafte toliko da su prihodi Iraka počeli značajno da opadaju. Da li zato što je bio zaveden od strane Amerike ili zato što je pogrešno razumeo njene poruke, Sadam je poverovao da ima blagoslov za invaziju na Kuvajt. Kada su se američke čizme iskrcale na svetu zemlju Saudijske Arabije, sunitski fundamentalizam je proizveo Al Kaidu, tragediju kula bliznakinja i katastrofalnu invaziju Buša Juniora na Irak, gde je nastao Isis, još jedan sunitski teroristički pokret. U svetlu tih događaja Islamska Republika je izgledala odmereno i relativno progresivno: često su podržavali lokalne narodne pokrete otpora usmerene na iranske regionalne protivnike (u Palestini, Jemenu i tako dalje), ali nikada nisu direktno napali drugu državu. Istakli su se i ključnim doprinosom u borbi protiv Al Kaide, kao i eliminaciji Isisa, što je još impresivnije.
S obzirom na bogatu i tragičnu istoriju ove zemlje, Islamsku Republiku treba shvatiti kao moćan sistem rođen iz višedecenijske krize koju su izazvale SAD uz podršku Izraela. Ali jednako je važno razumeti njenu političku ekonomiju koja je u suprotnosti s naizgled antiimperijalističkim stavovima i zapravo je neprijateljski raspoložena prema svemu za šta se levica zalaže. Od devedesetih godina, privatizacija u Iranu dobija puni zamah, a reformistička struja planira strane investicije i integraciju sa svetskim tržištem (u osnovi s Evropskom unijom i Velikom Britanijom) kao najbolji način za suzbijanje krize. Istovremeno, konzervativna koalicija u kojoj dominira Revolucionarna garda osniva i kontroliše privatna preduzeća s ciljem širenja na regionalna tržišta.
Nakon što je Trump u prvom mandatu odustao od Obaminog plana da Iran reintegriše u zapadnu orbitu trgovine i finansija, iranska konzervativna frakcija se oportunistički svrstala uz Kinu i, u manjoj meri, Rusiju. Međutim, u isto vreme je sprovedena deregulacija i ukinute su subvencije za siromašne, što je izazvalo spontane narodne proteste sa agendom socijalne pravde. Zatim je krah 2008, kada se Kina pojavila kao stabilizujuća sila na globalnoj sceni, motivisao ovu frakciju da se još više okrene Kini i Rusiji u nadi da će zaobići američke sankcije i ublažiti tenzije koje je u zemlji proizveo burazerski kapitalizam.
Premotajmo sada film napred do 2022, kada je ubistvo 17-ogodišnje Mahse Amini, kurdske sunitske muslimanke, pokrenulo kampanju „Žena, život, sloboda“. Zapadni komentatori su podlegli zovu svojih pustih želja i pobunu protumačili kao prozapadnu. Ali to nije bio slučaj. Nezadovoljstvo je bilo izazvano rastućom nejednakošću nakon što je iranska ekonomija krenula putem neoliberalizma s konzervativnim islamskim karakteristikama, kao i etničkim tenzijama – posebno u odnosima s kurdskom zajednicom.
Pobuna je ugušena ne samo brutalnom represijom već, što je ovde još važnije, i pozivanjem na strah od raspada zemlje – na mogućnost da Iran postane nova Sirija ili nova Libija, zemlja za kakvom Benjamin Netanyahu čezne godinama i pokušava da ubedi Sjedinjene Države da mu je naprave. Zato režim uživa podršku velikog dela stanovništva, uključujući i one koji se inače ideološki protive režimu: oni se nadaju i mole za kraj Islamske Republike, ali istovremeno veruju da bi raspad Irana bio veće zlo od postojećeg režima. Pošto Iranci znaju da Trump i Netanyahu niti mogu niti žele da stvore stabilan demokratski Iran, američko-izraelske bombe koje im sada padaju na glave zapravo uvećavaju toleranciju prema postojećem režimu – čak i kod onih koji mu se protive.
Evo gde smo danas: Mojtaba Khamenei, sin Alija Khameneija, novi je vrhovni vođa Irana. Sjedinjene Države i Izrael ubili su mu oca, majku, ženu, sestru i najverovatnije jednog od sinova. Režim je brutalan, nepopularan kod ogromnog dela omladine, ekonomski sklerotičan. Ali taj režim je proizvod 70 godina zapadne arogancije i agresije. Ne može se ukloniti bombardovanjem. A sankcije ga nisu učinile boljim. Šta levica treba da čini i govori u takvoj situaciji?
Mislim da moramo poći od odgovora liberalnim imperijalistima koji postavljaju pitanje: „A šta je sa ženama? Šta je sa slobodom?“ Njima poručujem: ženama u Iranu najmanje su potrebne bombe iz Vašingtona i Tel Aviva. Put pokreta „Žena, život, sloboda“ ne vodi preko ugljenisanih ruševina Teherana. Njegov pravi put je poraz onih sila koje su 70 godina radile na tome da Iran nikada ne upozna mir i demokratiju. Narod Irana prvo mora biti oslobođen prinude da vaga i bira između postojećeg režima i sudbine gore od sudbine Iraka, Libije i Sirije zajedno.
Zadatak nas zapadnih levičara jeste da izvršimo pritisak na sopstvene vlade da zaustave bombardovanje i ukinu sankcije koje izgladnjuju siromašne i obogaćuju režimske krijumčare. Da demontiramo propagandnu mašineriju koja nas ubeđuje da je rat mir i da je okupacija sloboda. Onda, i samo onda, iranski narod će dobiti priliku da upotrebi svoju ogromnu snagu i sopstvenu budućnost otme iz ruku teokrata i njihovih imperijalnih pomagača.
Izvor: UnHerd
Prevod: Đorđe Tomić/Peščanik
