Piše: mr Nevena Milosavljević
Rječnik na preko 390 stranica, pažljivo biranih riječi, među kojima ima i žargonizama, kao i vulgarizama, predstavlja trud autora u želji da ostavi budućim generacijama nematerijalno kulturno nasljeđe tako što će ga zapisati i sačuvati od zaborava
„Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i poštujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo, dotle živi i narod, može se međusobno razumijevati i umno sjedinjavati, ne preliva se u drugi, ne propada.“
Vuk Stefanović Karadžić
Jezik je živi organizam i sve promjene koje prate ljudski rod ne umiču s promjenama ni u jeziku, što se najbolje može primijetiti u rječnicima koje pređuju istaknuti lingvisti ili kulturni radnici, poput Branka Krkovića koji je više od petnest godina uložio u sastavljanje „Rječnika arhaičnih riječi“ koji pecifičan ne samo po ideji, već i po izboru samih riječi i i želji autora da ih akcentuje, pomažući tako čitaocima da ih lakše savladaju. Ali i da im odredi etimološko značenje, otkrivajući na taj način uticaj evropskih jezika na srpski jezik koji je toliko snažan da su sve te riječi našle svoje mjesto u svakodnevnoj primjeni, toliko da sam srpski narod nije svjestan da su to tuđice.
Koliko je sakupljanje građe za jedan rječnik veliki posao i, prije svega, rodoljubiv čin upravo i svjedoči Brankov „Rječnik arhaičnih riječi“, a po mnogim karakteristikama on se može uporediti i sa „Srpskim rječnikom“ Vuka Stefanovića Karadžića u oba izdanja.
Prvo, po narodnom jeziku, potom po trudu u obrazloženju pojmova, po akcentovanju, a budući da podrobnije pokazuje etimološko porijeklo, rječnik Branka Krkovića i nadilazi Vukov. Ono što je najvažnije kod ovog rječnika jeste njegov značaj u očuvanju starih, arhaičnih izraza sa primjesom tuđica koje su bile karakteristične za određene istorijske periode, pogotovo u vrijeme Osmanskog carstva i velikih ratova koji su uz mnoge istorijske promjene doveli i do promjena na kulturološkom planu, prevashodno u jeziku. Jezik je pratio sve potrebe rasta i razvoja društva, pa kako su bile šire ponude u pomodnim zahtjevima tako je rasla i potreba za imenovanjem svih novih dostignuća i stvari. Ako su u pitanju modna i kozmetička industrija, zabava, priliv novih riječi dolazio je iz Francuske (puder, šifonjer, broš, elita…), tako i iz Italije (kaput, kabanica, sako, taverna, faca, terasa, balkon, klapa…), a kada je u pitanju tehnološki razvoj upliv novih riječi iz njemačkog jezika prednjači (šraf, šarka, farba, feler…); iz Grčke pak to su pretežno pravoslavni termini, ali i prehrambeni proizvodi, moreplovstvo (monah, metoh, litija, demon, somun, katarka, dogma…). Mađarski jezik je posebno zvučan i donosi mnoge novine u višeslojnom imenovanju (kicoš, kaplar, mamlaz…), a engleski je danas vodeći svjetski jezik koji prodire u sve jezike i posebno je vezan za društvene mreže i žargonizme (ekipa, gaf, afekat, benefit…) Najviše uticaja na srpski jezik je svakako imao turski jezik, pa su se toliko ukorijenile riječi da smo zaboravili da imamo adekvatnu zamjenu za njih (inat, inadžija, bahat, kavga, kusur, fenjer, harati, džaba, špajz…)
Prof. dr Rajna Dragićević: Nema bojazni da će srpski jezik pasti u zaborav
Međutim, srpski jezik je bogat i u ovom rječniku mnogo je čistih srpskih arhaičnih riječi, poput – luče, žezla, vrla, bremena, vodenice, znamenja, humke…
Bogata sinonimija etimološki srpskih arhaičnih riječi najviše se odnosi na dva glagola: tući i piti, te se u ovom rječniku u mnogim varijantama srijeću upravo sinonimi za te dvije radnje: pretući nekoga i napiti se.
Naš narod upravo kroz sinonimiju ukazuje da li je radnja bila blaža ili „opasnija“, pa ako kažemo da je neko nekog „istamburao“ iz toga zaključujemo da ga nije istukao mnogo, a i to što ga je tukao da je bilo po zasluzi, a ako kažemo da je neko nekog „isprebijao“ ili „prebio“ ukazujemo na nasilnost u postupku i na teži ishod nekog sukoba. Ako za nekoga kažemo da se „zapio“, mi stičemo utisak da je bio u nekom prijatnom društvu i da se veselio, dok glagol „naljoskati“ ima pežorativno značenje i upućuje grdnju nekome što je popio previše alkohola. I tu nalazimo još jednu bitnu karakteristiku ovog rječnika koji je prikupio narodne izraze i objedinio ih, a tako pokazujući koliko je srpski jezik bogat i koliko su neki izrazi teško prevodivi, naročito ako bismo ušli u problematiku korjena riječi i tražili detaljnu sinonimiju. Autor Branko Krković posebnu pažnju posvećuje rodoslovu i nazivima predaka 16 koljena unazad: otac, đed, prađed, šukunđed, navrđed, kurđel, akurđel, kurđup… Rodoslov je za srpsku tradiciju veoma bitan, tradicionalnih vrijednosti je višestruko izražen, a jedan od najpoznatijih je rodoslov dinastije Nemanjića (loza Nemanjića), pa po tom modelu se i dan-danas grade rodoslovi. Budući da je autor iz Crne Gore, kult patrijarhata i njegovanja tradicionalnih vrijednosti je višestruko izražen, a to je nemjerljivo vrijedno za očuvanje kulta predaka i temelja na kojem počiva porodica.
U svom sadržaju ovaj „Rječnik arhaičnih riječi“ sažima i narodni i književni jezik, narodni jezik je sredstvo komunikacije u širokim narodnim slojevima, a književni je jezik koji upotrebljava u književnosti, kulturi i nauci jednog naroda, to je normirani jezik i njegove norme se strogo poštuju. Arhaičnost riječi koje pronalazimo u ovom rječniku su jedinstvene. Dok čitamo rječnik kao da se izmiještamo u vrijeme početka 20. vijeka, svaka riječ je već slika i misao za sebe i riječi u njemu imaju estetsku funkciju, te svako ko se bude bavio periodom 20. vijeka, bilo u stvaralačkom radu ili istoriografskom, trebalo bi da koristi ovaj rječnik, jer će mu umnogome pomoći da osjeti duh tih vremena. Rječnik na preko 390 stranica, pažljivo biranih riječi, među kojima ima i žargonizama, kao i vulgarizama, predstavlja trud autora u želji da ostavi budućim generacijama nematerijalno kulturno nasljeđe tako što će ga zapisati i sačuvati od zaborava. Mnoge od ovih riječi više nisu u upotrebi, neke možemo čuti i sada po ruralnim područjima, nekim djelovima Srbije, Crne Gore i regiona, a neke i dan-danas koristimo neznajući njihovo pravo značenje, porijeklo i njihovu svrhu, a da bismo saznali i spoznali moć i svrhu riječi upravo nam može ovaj rječnik pomoći. Odavno jezik nije samo sredstvo komunikacije, njegov značaj je višestruk, a duh jednog naroda, njegova prošlost i budućnost ogledaju se u njegovom jeziku. Napisati jedan ovakav rječnik je najviši čin rodoljublja i patriotizma, pokloniti svojim sunarodnicima riznicu starinskih riječi koje su zaboravili usljed promjena na globalnom planu u svim sferama života, hrabar je poduhvat, iziskuje mnogo truda, ali su plodovi rada trag u vječnosti. Mi imamo sreću da su kulturni radnici poput Branka Krkovića vrijedniji od nas u očuvanju nematerijalne kulturne baštine, a jezik je najširi i najznačajniji dio nje, najugroženiji i najviše izložen uticajima, pa rad na jeziku koliko je Sizifov posao, toliko je i „ispiranje zlata“, a trudbenicima pored teškoća donosi i plodove koji su od neprocjenjive duhovne vrijednosti.
Srpski jezik je pretrpio mnoge uticaje, asimilovao je mnogo tućica i od njih načinio pregrišt novih riječi, taj čin je poput onog kad posvojiš dijete i od njega načiniš dobrog čovjeka pruživši mu mnogo ljubavi, a on tako iskovan vaspitava nove generacije koje su zapravo vaši izdanci. Zato ćemo na kraju reći da su sve riječi u „Rječniku arahičnih riječi“ autora Branka Krkovića srpske, a da bi njegovali našu istoriju, tradiciju i kulturu moramo krenuti od jezika, svako od nas po jedan kamen i načinićemo palatu, jer kako je rekao Dušan Radović: „Volite srpski jezik svakoga dana pomalo. Srpski jezik nema nikoga drugog osim nas“. I, odista, srpski jezik nema nikoga do nas, Srba.
Izvor: Dan
