Piše: Slobodan Vladušić
Ljudi koji su „skočili u vodu” da bi spasili Kosovo i Jasenovac, za početak će morati da se naviknu na to da iza sebe imaju samo veliku srpsku istoriju i veliku srpsku kulturu, a pred sobom težak put da u budućnosti nastave ono što sada, svuda oko njih, izgleda prekinuto.
Poslednjih dana, u sećanje mi dolazi nekoliko razgovora koje sam vodio sa jednim svojim prijateljem, simpatizerom vladajuće partije. Taj čovek bi me na pomen Kosova i Ohridskog sporazuma, uvek iznova ubeđivao da niko nije ništa potpisao. Činio je to tako srčano, da sam uskoro shvatio da ne ubeđuje samo mene. A dok je on pričao, ja sam razmišljao.
Bez obzira na pitanje potpisa, činjenica je da Srbije na Kosovu danas ima manje nego 2013. godine, i da se to tog stanja došlo bez borbe, dakle, predajom. Činjenica je i to da je 2013. godine Srbije na Kosovu bilo manje nego u rezoluciji 1244, a istina je i da se od Brisela (2013) preko Ohrida (2023) do danas Kosovo iz kolektivne svesti Srba briše lagano i bez žurbe, što je u potpunoj suprotnosti sa floskulom o brzim vremenima u kojima živimo.
Umesto izvora energije, snage, ponosa i odlučnosti oličene u ideji mirotočivog Kosovskog zaveta, Kosovo i Metohija nam se već dugo vremena predstavlja na isti način: kao leš u ormanu, od koga je sasvim „prirodno“ okretati glavu, jer trune i zaudara.
Ukoliko bih sada zamislio jednu objektivnu, vremenski udaljenu tačku iz koje pišem o tom fenomenu likvidacije Kosova u našim glavama, mislim da bih sa sigurnošću mogao da kažem da ovakav tretman Kosova u srpskoj politici počinje nakon likvidacije Đinđića.
Bio je to naš „Maduro-momenat“, posle koga su se bezmalo svi preživeli politički akteri preorijentisali na sliku Kosova kao leša, kako bi i dalje ostali živi, fizički, a pošto je politika posao, onda i „poslovno“. (Dok ovo pišem, sa nekim melanholičnim osmehom se sećam vremena u kome su dahije u Beogradskom pašaluku sečom knezova pokušale da učine to isto. Međutim, preživeli knezovi su ipak bili srpski knezovi i nisu se osramotili).
Kolektivno preumljenje
Jedini čovek koji se nije preumio posle likvidacije Đinđića – što je i dokazao donošenjem Ustava sa čuvenom preambulom – uskoro je politički likvidiran. Danas je njegovo ime uglavnom mrtvo: vaskrsne tek povremeno, uglavnom kako bi se pojavilo u nekim sprdajućim mimovima, na temu „neobaveštenosti“. (Da bi smrt danas ostala trajna, ona mora biti smešna).
Fakt da je Koštunica mogao biti politički ubijen, tako što je njegova stranka gurnuta ispod cenzusa, govori da je iz svesti značajnog broja Srba Kosovo već tada bilo izvetrilo. Nije se glasalo za Kosovo, nego bez obzira na Kosovo. Slično je i bilo i sećanjem na Jasenovac. Naša javnost od tada dobija obrise one mlake bljutavosti, koju mineralna voda ima nekoliko dana nakon što se otvori. (Pod uslovom da nije voda X, koja je bljutava i pre otvaranja).
Tako smo danas došli u situaciju da čak ni najradikalnijem političkom protivniku aktuelnog predsednika Srbije ne pada na pamet da svoje političko oponiranje vlastima izrazi jasnim i glasnim stavom da će preokrenuti predsednikovu politiku nemešanja u Kosovski i Jasenovački problem, odnosno tretiranja Kosova i Jasenovca kao nekih dalekih ostrva koja se nalaze iza 700 gora i 700 mora, do kojih avioni ne mogu da dolete, a ni brodovi da doplove.
Pošto te jasnosti i odlučnosti nema, to znači da oko sadašnjeg tretmana Jasenovca i Kosova očigledno postoji neki širi društveno-politički konsenzus, neko političko slaganje „ljutijeh“ političkih protivnika, neko sa-učestvovanje u konačnom rešenju za oba simbola iz naše kolektivne svesti, koje se, otprilike, dešava po dosadašnjem dobro poznatom catch all „kompromisu“: ja sam tebi dozvolio da budeš „patriota“, a ti meni da Kosovo (i Jasenovac) tretiramo i dalje kao smrdljive leševe.
Problem Kosova i Metohije, kao i problem Jasenovca, nisu, međutim, politički, već etički problemi. Odvratnost koju danas osećamo prema emigrantu Milanu Stojadinoviću koji nudi bivšem poglavniku Paveliću, u Argentini, neku vrstu „saradanje“, polazi od toga što Stojadinović Pavelića, koji je egzistencijalni neprijatelj srpskog naroda, tretira kao pukog političkog neistomišljenika, s kojim je ipak moguće napraviti neki deal.
Slobodan Vladušić: Trebaju li Zvezdi i Partizanu strani košarkaši?
Iz toga možemo da zaključimo da je Stojadinoviću više bilo stalo do vlasti, nego do osećanja pravde, a s obzirom da je politička snaga ustaške emigracije višestruko premašivala Stojadinovićevu političku snagu, sasvim je sigurno da bi u tom deal-u Stojadinović možda nešto i dobio, ali bi srpski narod sasvim sigurno mnogo više toga izgubio.
Atentat na Pavelića koji je izvršio Blagoje Jovović (bez obzira što će narednih godina svi upirati da dokažu kako on nikada nije ni postojao) normalizovao je srpsko osećanje politike, zato što je egzistencijalnog neprijatelja tretirao kao egzistencijalnog neprijatelja, a ne kao „političkog istomišljenika“, sa kojima nešto pilićarimo, kako bismo se dokopali vlasti.
Napadi na Jovovića, koji se naziva teroristom, zločincem, ubicom, jer, kao, nije poštovao pravnu proceduru, slabo prikrivaju dosluh tih ljudi, koji ga napadaju, sa čovekom na koga je Jovović pucao. Ljudi koji danas, na taj način, podržavaju genocid nad Srbima u NDH, zaslužuju isti status kao i ustaše koje su taj genocid izvele.
Potresna svedočanstva
Ukoliko je nekome u slučaju Jovovića toliko stalo do pravne procedure trebalo da pored njega napadne i Mosadove operativce. Podsetimo, Argentina nije izručila Ajhmana nego su ga Izraelci, kao svog egzistencijalnog neprijatelja, s punim pravom oteli.
Razlika između Srba i Izraelaca jeste u tome što je Izrael imao političku moć da otetom Ajhmanu sudi u Izrealu i tako odluku ponovo poveže sa (pravnom) normom, dok nemoćnim Srbima poput Rankovića nije ni na um padalo da tako nešto, u vezi Pavelića, zatraže od Tita. Kako Blagoje Jovović nije bio Mosad, on je morao da postupi onako kako je jedino mogao da postupi kao predstavnik jednog časnog ali poniženog naroda male političke moći. To znači da se uzda u „kućnu radinost“, te da tako zadovolji bazično osećanje pravde, koju politička moć, skrivajući se vrlo često iza prava, gotovo uvek želi da pogazi.
Atentat na Pavelića koji je izvršio Blagoje Jovović normalizovao je srpsko osećanje politike
Kišov roman Peščanik, koji govori o ocu stradalom u Holokaustu, završava se citatom: „Bolje da se nalazimo među progonjenima, nego među progoniteljima“ I zaista, posle svih političkih akrobacija, manevara, retoričkih trikova i lingvističkih i tzv. „misaonih“ muljanja, na kraju svako ipak jednom dođe na crtu, kada treba da jasno i glasno kaže, i činom pokaže, na čijoj je strani: na strani progonilaca (upravnika logora Dinka, Pavelića, Epstina, Tačija & Haradinaja & Kurtija, poslanika republike Srbije koji nisu glasali za Rezoluciju o Jasenovcu i onih koji su im to došapnuli) ili na strani progonjenih: Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu, one dece na Epstinovom ostrvu, ili Srba na Kosovu, kojima Šiptari tamo mogu da urade sve moguće grozote, pa da im opet niko ništa ne kaže, i ništa ne uradi. (Kada su Srbi u pitanju humanitarna katastrofa ne postoji).
Divna, hrabra i potresna svedočanstva Janje Gaćeše, Živojina Rakočevića, a zatim gospođe Mitre Reljić i gospođe Valentine Pitulić (da navedem samo njih, kao simbole svih naših časnih ljudi na Kosovu) stoga se u srpskom javnom prostoru pojavljuju kao neka vrsta glasova s onu strane groba.
Možemo se praviti da te glasove ne čujemo, da nas se ne tiču, i da ih zato ne čitamo, ali oni su življi od nas, jer zrače esencijom Kosovskog zaveta, koja je sadržana u rečima patrijarha Danila III Banjskog, zapisanih u Slovu o svetom knezu Lazaru: „bolje nam je smrt u podvigu, nego li život u stidu“. U tim glasovima sa Kosova, i životu Srba na Kosovu, prepoznajemo život u podvigu.
Svest o žrtvi
Ja razumem osobe kojima se Kosovski zavet gadi, jer zaista nije lako podneti zasluženi stid i sram koji on generiše u podsvesti onih koji su mu okrenuli leđa. Ako si čovek, pred tom pričom možeš da zastaneš, da se zamisliš, da je osetiš i da makar pokušaš da taj Zavet ispuniš, zbog njegove izvorne, hrišćanske, humanosti. Nasuprot tome, postoje „odbrambeni“ mehanizmi protiv Zaveta, a jedan je od njih je taj da je to stvar prošlosti, i da to nema veze sa našim današnjim životima, koje treba okrenuti, je li, ka budućnosti.
Problem sa ovakvim „odbrambenim“ mehanizmom, jeste u tome što je on podjednako: 1) glup, 2) smešan i 3) jadan. Pošto sam jednim delom svoje egzistencije i profesor – videćemo do kada će me Megalopolis tolerisati – sada ću argumentovati stav o Zavetu koji nije samo živ nego je i životodavan.
Priču koju su svojevremeno preneli i mediji, ispričao mi je jedan moj prijatelj iz Banja Luke, relativno nedavno, iako se događaj koji priča opisuje desio pre skoro dve decenije. Priča počinje u julu 2007. godine, u Italiji, na mestu gde se reka Kortelezo uliva u Jadransko more. U vodi se dave dvoje mališana, koji imaju sedam i devet godina. Na obali ljudi, uglavnom Italijani, stoje i gledaju u decu koja se dave. Među njime se nalaze, hajde da i to pomenemo, i roditelji mališana, ravnopravno, otac i majka. Svima njima je draže da žive u stidu, nego da pokušaju da spasu decu i tako stave svoj život na kocku.
Jedini koji nije tako postupio bio je Dragan Cigan, Srbin iz okoline Banja Luke, gasterbajter. Iako nije znao da pliva, on je skočio u vodu da spasi decu. U tome je uspeo. Međutim, kako na obali nije bilo nikoga ko bi skočio za njega, Dragan Cigan se udavio. Preživelu decu su roditelji brže bolje uzeli, a zatim su pobegli sa plaže. Dok sam slušao priču, pomislio sam: sretno vam bežanje, dragi roditelji, a kada vam deca odrastu, probajte da im objasnite kako to da za svoj život mogu da zahvale čoveku koji ih nikada pre nije ni video, a ne tati i mami. Tada ćete videti da se od stida i srama ne može pobeći.
Dvoje mališana nije, dakle, spasila niti majčinska niti očinska „ljubav“ koje su se pokazale preslabim pred talasima i virovima, niti „kosmopolitska“ svest ljudi sa plaže (u prevodu: apstraktna ljubav prema dalekim ljudima, kojom pokušavamo da sakrijemo realnu ravnodušnost ili čak mržnju prema bližnjima) niti lokalno-regionalni, odnosno italijanski „patriotizam“, koji se, izgleda, isključuje u vanrednim situacijama. Decu je spasio Kosovski zavet, odnosno odluka Dragana Cigana da izabere podvig umesto stida i srama.
Dok pišem ove redove, preispitujem i samoga sebe, kako bih se ja poneo da sam bio na Draganovom mestu, u tom trenutku. Ne znam odgovor na to pitanje. Zbilja je teško porediti radnu sobu u kojoj čovek piše tekst uz italijansko vino i obalu pored italijanskog gradića sa koje se posmatra očajnička borba dvoje mališana koji pokušavaju da prežive. Ali ono što znam pouzdano, to je da se ni ovde, a ni tamo, ne bih sprdao sa Kosovskim zavetom, samo zato da bih svoj eventualni kukavičluk, stid i sram pretvorio u nekakvu „vrednost“.
Nedavno je moj dobar prijatelj Miloš Ković napisao dirljiv tekst o srpskom ćutanju pred ukidanjem poslednjih srpskih institucija na Kosovu. Pošto Srbi na Kosovu zbilja žive podvig, onda iz toga proizilazi da mi ovde zaista živimo u stidu i sramu.
Taj stid, međutim ne bi trebalo da osećaju ljudi koji se svakodnevno mole za Kosovo, koji pribavljaju humanitarnu pomoć za naše ljude na Kosovu, koji posećuju Kosovo i naše svetinje na Kosovu, koji srpsku političku scenu i dalje razmatraju iz ugla Kosova i Jasenovca. Taj stid ne treba nametati ni onim ljudima koji imaju porodice i decu i koji se trude da tu decu u gotovo nemogućim uslovima spasu od sudbine kućnih janičara. (Tu mislim na decu koju roditelji samo hrane i oblače, ali im ne prenose nikakvu simboličku imovinu, uključujući tu i Kosovski zavet, sve dok tu decu, kada poodrastu, sadašnje Osmanlije ne povuku u svoje Carigrade).
Tih ljudi koji se i dalje bore i dalje ima puno. Oni istrajno i uporno pokušavaju da pređu svoju Albaniju, umesto da „mudro“ kapituliraju i stave se na raspolaganju okupatoru, poput onih nesretnika koji su 1915. dezertirali iz srpskih jedinica na Kosovu, da bi se kao civili vratili se u okupirane gradove i sela. Da u njima žive u stidu i sramu.
Prilika za podvig
Ljudi koji i dalje uporno pružaju otpor ne treba da osećaju stid ili sram, bez obzira na to što smo izgubili ovaj rat koji je počeo 1918. godine i što nas je taj poraz vratio na početak priče. Umesto osećanja stida zbog tog velikog poraza, danas treba uraditi ono što je uradio Napoleonov general Luj Deze, u bici kod Marenga, protiv Austrijanaca, 1800. godine.
Stojeći na bojištu na kome se desio poraz francuske vojske, Napoleon je svog zakasnelog generala pitao kako ocenjuje situaciju. Deze je pogledao u svoj sat, a onda je odgovorio otprilike ovako: „Ova je bitka izgubljena, ali još uvek ima vremena da se započne nova“.
Pošto Srbi na Kosovu zbilja žive podvig, onda iz toga proizilazi da mi ovde zaista živimo u stidu i sramu
Zatim je vratio sat u džep i naredio juriš svojim trupama, koje je, razume se, sam predvodio. Nekoliko sekundi kasnije Deze je poginuo, ali šokirani Austrijanci nisu mogli da pruže otpor revitalizovanim Francuzima. Danas istorija pamti Marengo kao francusku pobedu (ako francuska istorija danas pamti nešto više od, recimo, rasporeda kanalizacionih cevi u Parizu početkom 20. veka).
Uglavnom, ova Dezeova priča je vrlo poučna i može se preneti na sadašnju situaciju u Srbiji, premda će, kod nas, ta nova bitka trajati nekoliko decenija ili čak vekova duže od one kod Marenga. Poenta je, međutim, u tome da se poraz konačno zaključi u našim glavama, a da se umesto kapitulacije, započne nova bitka.
Analogija se sama nameće: kada je nakon boja na Kosovu, despot Stefan Lazarević bio prinuđen da svoju sestru pošalje u harem sultana Bajazita, koji im je ubio oca, to je slika poraza. Ali kada patrijarh Danilo III, već 1391. ili 1392. godine, piše Pohvalno slovo svetom knezu Lazaru, to je Marengo-momenat ondašnje srpske elite.
Oni su dobro znali da se sram i stid preživelih, može sprati samo ako preživeli započnu novu bitku. Despot Stefan i patrijarh Danilo su to učinili činom oblikovanja kolektivne svesti tako da traumu poraza preobraze u početak novog boja. U situaciji vojnog poraza – bez obzira što Turci boj na Kosovu baš i ne knjiže kao svoju pobedu – taj rat se mogao voditi samo u sferi kolektivne svesti i tako je već u doba despota Stefana, knez Lazar počeo svoj put ka caru Lazaru, a boj na Kosovu put neba, koje će se jednog dana 1912. godine, ponovo dodirnuti sa zemljom.
Slobodan Vladušić: Pekić i Crnjanski – jedno (ne)ostvareno prijateljstvo
Ono što danas možemo da uradimo, jeste da u svojoj svesti speremo sa sebe stid preživelih i da započnemo novi boj.
Neće nam biti baš lako. Ljudi kojima je još uvek stalo do Kosova i Jasenovca, a koji nisu tražili banalne izgovore kako bi se distancirali od njih, biće napadnuti bezmalo sa svih strana političkog spektra koji se prećutno oprostio od Kosova i Jasenovca, bez obzira da li je „patriotski“ ili „prozapadno“ orijentisan. To je i razumljivo, jer čestice tog spektra, stid i sram nevidljivo prate kao što prate roditelje onih italijanskih mališana.
Ljudi koji su skočili u vodu da bi spasili Kosovo i Jasenovac, za početak u svojim glavama, a onda i u glavama svojih bližnjih, moraće se navići na to da iza sebe imaju samo veliku srpsku istoriju i veliku srpsku kulturu, a pred sobom težak put da u budućnosti nastave ono što sada, svuda oko njih, izgleda prekinuto. Međutim, onaj ko se bude kretao tim putem, oslobodiće se i svog ega, i usamljenosti, i osećanja besmisla i čamotinje, i potrebe za savetima „životnih trenera“, i lečenja depresije narkoticima ili šopingom. I što je najvažnije: onaj ko bude skočio u vodu, neće, za razliku od Dragana Cigana, ostati sam.
Umesto toga, doživeće nesamerljiv intezitet života, upoznaće mnogo ljudi sličnih sebi i tako će nepogrešivo osetiti šta znači živeti u podvigu.
A zahvaljujući takvom našem životu, priliku da taj podvig iskuse, imaće i oni posle nas.
Izvor: Novi Standard
