Piše: Mina Gezović
Da li je kultura ili naš umjetnički ukus nešto sa čime se rađamo, nešto što je predodređeno, odnosno ima neku vrstu predisponiranosti ili smo slobodni u mjeri da taj ukus formiramo, oblikujemo, nadograđujemo? Ovo pitanje bilo je premisa predavanja dr Vanje Ković, profesorke psihologije na beogradskom Univerzitetu, koja je u Nikšiću boravila kao gošća Javne ustanove “Muzeji i galerije”.
Kako je istakla, sve počinje čulno kognitivnom percepcijom, koja varira u zavisnosti od različitih faktora.
“Jedan od tih faktora može da bude naša pažnja ili naša usmerenost kad govorimo o tome šta će zapravo postati sadržaj kojim će naša kognicija da se iz tog perceptivnog domena dublje u stvari poigra. Drugi način jeste, u stvari, da prizovemo nešto što već imamo u korpusu svojih znanja. I to je sad neka interakcija između tog što je čulno ili perceptivno i nečeg što je mnogo dublje u nama, što je recimo dugoročna ili dugotrajna memorija. I sada, što je gušća mreža znanja koje mi prethodno imamo u vezi sa tim novim što ćemo otkriti, mnogo je veća verovatnoća da će deo tih znanja ili novih informacija koje pristignu moći u stvari da nađe svoje mesto u već postojećem korpusu znanja”, pojašnjava Ković.
Postoje i izuzeci u čulno kognitivnom funkcionisanju, mada su oni kod odraslih jedinki veoma rijetki, ističe Ković.
“U nekom odraslom dobu postoje izuzeci gde zapravo taj način kako kognitivna i čulno-perceptivna realnost funkcionišu na nešto malo drugačiji način. U odraslom dobu to da imamo tako žive, bogate i stabilne slike na mentalnom planu je potpuna retkost. To što kod dece vidimo u procentu od 2 do 10 posto, to je u odraslom dobu mnogo, mnogo retko”, naglašava Ković.
Vanja Ković: Zbog Aleksandre Ninković je Pupin ušao u udžbenike
Kao razlog zašto obilje perceptivnih iskustava naprosto nestane iz našeg kognitivnog sistema, neuronaučnici navode ekonomičnost.
“Sve ono što na neki način nije u funkciji i što mi ne koristimo, ima tendenciju da izbledi, da oslabi i da prosto nije nam na dohvat ruke i u nekom daljem periodu zapravo ne postaje više ni opisni element našeg kognitivnog sistema”, ističe Ković.
Kako da utisci i pojedinačna iskustva ne budu trenutni i prolazni, već da postanu dio unutrašnjeg vrednosnog sistema? Odgovor na to pitanje Ković je pronašla u savjetima profesora Slobodana Vladušića njegovim studentima.
“Čovek koji se na pojedinačnom utisku zadržava, u nekom poznom dobu ili u starom dobu, biće u stvari onaj čovek koji je prebogat iskustvom i koji će onda to iskustvo moći da podeli, da posavetuje, da prokomentariše, da da pravi komentar, pravo znanje i pravi smisao onog što se u nekom trenutku dešava u odnosu na dobar deo nas koji živimo u nekoj brzini i pretrčavamo preko svega sa čim se susretnemo i ako je u pitanju i knjiga i umetničko delo. I vrlo površno pristupimo i ne damo priliku, u stvar,i da to zaista postane nekako deo na”, kazala je Ković.
Predavanje dr Vanje Ković na temu “Kako mozak bira kulturu: Kognitivne osnove kulturnih preferencija” upriličeno je u okviru februarskog repertoara Nikšićke kulturne scene.
Piše: RTNK
