Piše: Atanas Stupar
Nije nepoznato da novinari simpatišu kriminalce. Al Kapone, Dilindžer, Boni i Klajd, Mejson imali su obožavaoce među novinarima. Kolumbijska novinarka Virdžinija Valjeho bila je fascinirana Pablom Eskobarom.. Imala je svoju TV emisiju u koju je dovodila članove narko kartela. U tim slučajevima dolazilo je do poklapanja kapaciteta novinara i kapaciteta kriminalaca odnosno njihovih odvažnosti u profesijama. Kriminalna djelovanja imaju potrebu za medijskim uticajem dok se novinari zanimaju za skandale i senzacije.
U ovom slučaju kapaciteti novinara i kriminalca su više karikaturalni nego pažnje vrijedni. U radnjama odbjeglog kriminalaca nije bilo ničeg spektakularnog što bi privuklo pažnju iole ozbiljnijeg novinara. Ulogu je odigrala politika i ideologija koje su i jednog i drugog aktera promovisale i štitile na poljima njihovih djelovanja.
Dakle u ovom slučaju poklapanje kapaciteta, novinarskog pera i hrabrosti kriminalca, je u sjenci važnijeg faktora a to je mržnja aktera prema političkim promjenama u Crnoj Gori. U prvi plan izbija bijeg kriminalca kao osobe koja svojim postupkom može nauditi aktuelnoj vlasti. Novinar i osuđeni kriminalac se povezuju kako bi postali simbol zajedničke borbe za povratak starog režima na vlast.
Uloga policije je skoro pa simbolična. Da je ne bi i dalje optuživali za nestručnost policija je pokušala, ne da razobliči potencijalnu vezu novinar- kriminalac, već da uzme izjavu od novinara s obzirom da joj je kriminalac nedostupan. Postupak policije je izazvao žestoke reakcije iz onih krugova koji državu Crnu Goru ne mogu zamisliti mimo diktatora i njegovog autoritarnog režima koji je pokušao da društvu nametne nove identitetske vrijednosti u kojima su se pronašli određeni slojevi i kriminala i novinarstva.
Imamo simbiozu poraženih snaga na više nivoa.
Kratko rečeno slučaj Komnenić – Medenica je primjer simbioze politike i medija u funkciji povratka na vlast autoritarnog režima koji je neprikosnoveno vladao Crnom Gorom do 2020. godine.
