Piše: Spasoje Tomić
Povodom izlaska knjige kolumni Vojina Grubača, želim da mu uputim iskrenu čestitku i riječi poštovanja ne samo kao autoru, već i kao čovjeku koji je ostao dosledan javnom govoru, misli i stavu, bez obzira na to koliko taj put ponekad bio težak ili usamljen.
Nije tajna da smo Vojin i ja u mnogim pitanjima imali i imamo različita gledišta. Često smo stajali na suprotnim stranama javne misli, tumačili iste događaje različitim riječima i izvlačili različite zaključke. To je, uostalom, i prirodno u vremenima koja traže stav, a ne ćutanje. Ali isto tako nije tajna da smo u nekim suštinskim stvarima znali da mislimo isto kao Srbi, kao ljudi koji osjećaju teret istorije i odgovornost prema budućnosti, kao oni koji ne žele da budu nijemi posmatrači sopstvenog vremena.
Zato ova knjiga nije samo zbirka tekstova. Ona je trag jedne svijesti koja je odbila da ćuti. Ona je zapis jednog pogleda na stvarnost koji je nastajao u vremenu previranja, sumnji, nada i borbi u vremenu koje je tražilo da se govori, čak i onda kada je govor bio nepoželjan.
Svi mi koji pišemo kolumne, svako iz svog ugla, sa svojim iskustvom, ubjeđenjima i karakterom, u stvari smo svjedoci jedne epohe. Bilježimo duh vremena dok još nije postao istorija. Zapisujemo trenutke koji se drugima čine prolaznim, a koji će se jednoga dana pokazati kao presudni. Mi smo hroničari nemira i nade, zabluda i istina, uspona i posrnuća.
Možda bez svečanih priznanja i bez pompe, ali u suštini, tihi heroji političkih procesa koji oblikuju stvarnost u kojoj živimo.
Ne zato što smo bezgrešni, nego zato što smo prisutni. Zato što svjedočimo. Zato što ostavljamo trag.
Ono što danas pišemo kao polemiku, stav, upozorenje ili opomenu, sjutra će biti istorijski dokument. Naše riječi postaju izvori koje će neke buduće generacije čitati ne da bi presuđivale nama, već da bi razumjele vrijeme u kojem smo živjeli. Kolumnisti su, htjeli to ili ne, arhivari jednog doba, živi pisari političke i društvene stvarnosti.
Zato je svaka ozbiljna knjiga kolumni više od ličnog uspjeha jednog autora. Ona je doprinos kolektivnom pamćenju. Ona je svjedočanstvo da je neko gledao, mislio, govorio i zapisivao onda kada je bilo najvažnije.
U tom smislu, ova knjiga ima vrijednost koja prevazilazi svakodnevnu polemiku. Ona pripada vremenu koje opisuje ali i vremenima koja tek dolaze.
Čestitam Vojinu na trudu, istrajnosti, intelektualnoj hrabrosti i na zapisu koji ostaje. Razlike među nama mogu biti velike, ali trag koji ostavljamo u vremenu — to je ono što nas sve povezuje
