Piše: Elis Bektaš
Parlament EU juče je izrazitom većinom usvojio preporuku, odnosno platformu za učešće na 70. zasjedanju UN komisije o statusu žena, koje će se održati idućeg mjeseca. Premda nije riječ o zakonu, već o pravno neobavezujućem dokumentu, namjera predlagača kao i onih koji su za preporuku glasali mora se posmatrati kao progresivna i hvalevrijedna, čak i u svjetlu činjenice da su tijela UN i EU bolno impotentna kada je u pitanju efikasno, supstancijalno i dugoročno rješavanje individualnih i kolektivnih prava.
Ipak, predlagač dokumenta se potrudio da čitava ta stvar ne bude baš crno-bijela, tako što je u njega uvrstio jednu spornu odredbu koja je istog časa izazvala bijes i lavinu reakcija sa različitih koordinata evropskog političkog spektra. Riječ je o tome da ova preporuka traži „naglašavanje važnosti potpunog prepoznavanja transrodnih žena kao žena, ističući da je njihova inkluzija od suštinskog značaja za efikasnost svake politike rodne jednakosti i politike borbe protiv nasilja“, a potom poziva na “priznavanje i jednak pristup transrodnih žena službama za zaštitu i podršku“.
Ova stavka, premda, kako je već naglašeno, nije zakonski obavezujuća, u sebi nosi veoma opasan potencijal budućih zakonskih rješenja. Prije svega, zastupnici u parlamentu EU legitimišu semantički nedovoljno osvijetljen pojam i daju mu puni legitimitet u administrativnom jeziku. Naime, referentne nauke još uvijek nisu u potpunosti osvijetlile granice transrodnosti i pouzdane parametre za njeno utvrđivanje, pa tako u praksi postoje osobe koje, bez ikakvog biološkog i fiziološkog uporišta, sebe smatraju ženama.
Činjenica je da transrodne osobe postoje i da se zakonodavstva moraju baviti zaštitom njihovih prava, ali da bi se taj osjetljivi i složeni posao mogao obaviti, preduslov je postizanje semantičke jasnoće, odnosno preciznog utvrđivanja granice između biološki određene transrodnosti i samoidentifikacijskih modela bez kliničkog uporišta. To je nužno kako bi se spriječilo da zakon koji štiti prava transrodnih osoba ne postane istovremeno i slobodan manevarski prostor za predatore koji se izjašnjavaju kao žene samo da bi tako lakše došli do plijena, odnosno do žena ili čak djevojčica, a takvi slučajevi uopšte nisu rijetkost u praksi.
Brzopletost i ishitrenost evropskih „liberalnih“ političara u glasanju za spornu preporuku, sa implicitnom intencijom da ona sutra bude ugrađena i u obligatorna legislativna rješenja, otkriva nekoliko problematičnih momenata. Prvo, da je logika kojom se rukovode u ostvarivanju zaštite prava određene grupe nauštrb prava druge grupe neugodno slična logici totalitarnih politika, a ujedno je suštinski protivna samoj prirodi prava kao nauke i kao prakse.
Dalje, ta brzopletost pokazuje da evropski „liberali“ nisu ništa naučili iz opominjućeg iskustva Sjedinjenih Američkih Država u kojima su slični ideološko-identitarni eksperimenti, bez uvažavanja riječi nauke sprovođeni tokom vladavine demokrata doveli do jačanja reakcionarnih i desničarskih snaga i Ameriku pretvorili u zemlju ubrzano umiruće demokratije.
Zato je juče usvojena preporuka evropskog parlamenta pucanj u vlastito koljeno i neočekivani dar evropskoj radikalnoj desnici koja će ga sa zahvalnošću prihvatiti. Uostalom, politička istorija Zapada pokazuje da je upravo desnica ta koja vispreno iskorištava svaku društvenu i ideološku anomaliju i aberaciju i usmjeri je u svoju korist. A često joj upravo ljevica u centar u ruke gurnu takav poklon, koji desnica vješto iskoristi za homogenizaciju i jačanje.
Transrodne osobe činjenično postoje i činjenično se suočavaju sa širokom paletom problema koji se ne nalaze u iskustvu rodno jasno determinisanih osoba. To znači da zakonodavac mora tragati za načinima zaštite prava transrodnih osoba, ali nipošto kroz ideološko oktroisanje i bez uvažavanja nauke. Uvođenje transrodnih žena u sigurne kuće, svlačionice, toalete… namijenjene za žene nije nikakva inkluzija već samo dodatno usložnjavanje problema.
Zakonodavac se mora postarati da transrodnim osobama ne bude uskraćeno pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu, slobodu govora, političko djelovanje… a ne uvoditi ih tamo gdje njihovo prisustvo može predstavljati povredu nečijih drugih prava, pa čak i neposredno ugrožavanje. A uspostavljati kontrolne i selektivne mehanizme na ulazima u sigurne kuće, svlačionice, toalete… bilo bi ne samo organizaciono i tehnički neizvodljivo, već bi bilo i jezivo diskriminatorno.
Zato je rješenje krajnje jednostavno i nameće se skoro pa samo od sebe, onima koji svijet posmatraju principijelno i očima nauke a ne kroz ideološke kaleidoskope. Kao što je zakonodavac svojevremeno propisao obavezu da javni objekti moraju raspolagati razdvojenim muškim i ženskim toaletima, tako sada samo treba da proširi tu odredbu i da naloži postojanje i trećeg toaleta, onog za transrodne osobe. Dalja rješenja se onda ukazuju sama od sebe.
Nažalost, čini se da evropskim parlamentom danas dominiraju transliberalni i transdemokratski političari, koji više ni sami ne znaju ko su i šta su i zato nisu sposobni da shvate reperkusije administrativnih odredbi za koje glasaju.
